Ljudski mozak veoma dobro ume da izdvaja određene obrasce iz okružnog haosa. Konkretno, on sigurno prati ponavljajuće scenarije u jedinstvenom, neprekidnom toku vremena. Ovu sposobnost koristi za pokušaje predviđanja budućnosti. Poznavanjem budućnosti, čovek dobija mogućnost da prilagodi svoje postupke njoj, odnosno da ih planira. Štaviše, on može izvoditi pretpostavke o tome koje korake treba preduzeti kako bi budućnost bila poželjnija za njega.
Dokle god sve ide po njegovom planu, čovek ne mora da brine o budućnosti i, shodno tome, ne mora da ulaže napore koje plan ne zahteva. Zbog toga je želja za uspostavljanjem reda u svetu i uklapanjem sveta u sopstvene planove za ljude sasvim racionalna.
Ako za rešavanje složenih zadataka zahteva učešće mnogih ljudi, njihovo zajedničko delovanje se takođe može planirati – odnosno unapred odrediti koje napore, kada, kojim redosledom i uz uključivanje kojih resursa treba preduzeti kako bi se postigla budućnost poželjna onome ko planira.
Sve dok se radi o izvršavanju jednog plana, slika izgleda prilično skladno. Problem nastaje kada se setimo da svaki čovek gradi svoje planove, a libertarijanci ga posmatraju kao subjekt koji pripada samom sebi i koji nije dužan da se uklapa u tuđe planove ako oni ne odgovaraju njegovim sopstvenim.
Ako se ovaj problem ignoriše i svima ljudima uskrati pravo na lične planove, teoretski bi takvo društvo moglo da izgradi bilo koji složen sistem za izvršavanje bilo kog složenog plana koji mu je srocio neki subjekt koji stoji iznad njega. Što rado ljudi odustaju od ličnih planova radi dobro osmišljenog zajedničkog cilja, to će uspešnije takvo društvo moći da taj cilj ostvari.
U praksi, međutim, spremnost ljudi da svoje postupke podrede izvršavanju jedinstvenog plana teži da izbledi, naročito kod onih koji ne vide sopstveno zadovoljstvo u njegovom izvršavanju. Zbog toga se prilično uspešna planirana privredna društva obično formiraju volonterskim kolektivima oko kratkoročnog cilja (na primer, proći kao grupa iz zadovoljstva određenom rutom u planinama) ili kolektivima koji su nenamerno suočeni sa zadacima od velike važnosti (na primer, zajedničko preživljavanje i povratak normalnom životnom toku nakon katastrofe).
Može se pokušati rešiti problem postojanja individualnih planova pokušajem njihovog usaglašavanja i izradom nekog jedinstvenog kompromisnog rešenja, na čijoj bi implementaciji društvo kasnije zajednički radilo u okviru jednog jedinstvenog plana. Što će krajnje kompromisno rešenje biti primitivnije, to će ga biti lakše uvesti, ali će rezultat biti manje predvidljiv. Na primer, usaglašavanje individualnih planova korišćenja zajedničkog puta putem uvođenja primitivnog pravila „svako vozi desnom stranom“ mnogo je lakše nego sastavljanje opšteg rasporeda koji pokazuje ko, gde i u koje vreme polazi i dolazi. Međutim, primitivno pravilo omogućava samo približno pretpostavljanje vremena dolaska konkretnog korisnika puta u krajnju tačku.
Pokušaji sastavljanja planova koji bi, po mogućnosti, uzimali u obzir individualne potrebe ljudi, a istovremeno regulisali sve aspekte proizvodnje i potrošnje, preduzimani su u socijalističkim društvima i radili su uspešnije što je društvo bilo manje. Za objašnjenje ovoga, Ludwig von Mises je izneo kalkulacioni argument (sistem centralnog planiranja nije sposoban da postavi prioritete u korišćenju resursa koji uzimaju u obzir individualne preferencije ljudi, sve dok nema informacija o tome ko, šta i u kojoj meri vrednuje – a te informacije se mogu dobiti samo putem posmatranja slobodnog izbora ljudi koji nisu povezani spoljnim prisilom), a Friedrich Hayek ga je dopunio argumentom o rasutom znanju (znanje ljudi o onome sa čim se direktno susreću ima lokalni, rasuti i neartikulisani karakter, zbog čega se ne može prikupiti i koristiti od strane centralnog planera, što čini složene i sveobuhvatne planove nedovoljno reprezentativnim u odnosu na stvarnost).
Na taj način, planiranje je efikasan alat za uređivanje ljudske aktivnosti, međutim, neophodnost usaglašavanja individualnih planova drastično smanjuje efikasnost planiranja u velikim kolektivima.
1.3.1. Produktivnost rada
1.3.3. Tržište