Ljudi mogu usklađivati svoje planove u bukvalnom smislu: okupljati se i diskutovati o tome za koji zajednički cilj je najbolje uložiti zajedničke napore, koje resurse za to koristiti, gde ih nabaviti i kako, na kraju, raspodeliti vrednost dobijenu postizanjem zajedničkog cilja. To je složen, ali rešiv zadatak, međutim, obično je za to potreban stalni, dobro usklađen kolektiv, a sa njegovim rastom problemi komunikacije postaju sve veći, sve dok ne zakopaju svaku inicijativu pod sobom. Deo problema se može rešavati međusobnim poravnanjem obaveza. Međutim, ovaj način je nezgodan pri povećanju broja učesnika, i zato novac postepeno izlazi u prvi plan.
Postoje različite teorije nastanka novca, međutim, u trenutku sada, glavni zadatak koji oni obavljaju sastoji se u mogućnosti merenja, čuvanja i prenosa vrednosti, fizički je odvajajući od konkretnih potrošačkih dobara. Kao rezultat toga, pojavljuje se, na primer, mogućnost da se angažuje osoba za obavljanje posredne operacije u složenom proizvodnom lancu i da se ona nagradi za konkretan rad mnogo pre nego što proizvod bude konačno proizveden. Štaviše, to omogućava uključivanje u proizvodnju proizvoda čak i onih kojima sam proizvod uopšte nije potreban – umesto dela proizvedenog, oni su saglasni da jednostavno prime novac.
Zahvaljujući ovom mehanizmu nastaje veoma duboka podela rada, ogromna fleksibilnost proizvodnje, kao i razvijeno tržište radne snage. Upravo novac omogućava akumulaciju vrednosti i njenu kasniju razmenu za kapitalna dobra. Upravo ova funkcija novca dovodi do toga da robno-novčani odnosi u društvu počnu da dominiraju. Društveni poredak u kojem dominiraju robno-novčani odnosi naziva se kapitalizmom.
Napomenimo da dominacija robno-novčanih odnosa sama po sebi ne garantuje da će takvo društvo biti u potpunosti zasnovano na libertarijanskim principima. Na primer, u njemu se neki ljudi mogu silom primoravati na rad po ceni koja je mnogo niža od tržišne, drugim rečima, na ropstvo. Za one koji koriste robovodan rad, ušteda na plaćanju može premašiti dodatne troškove prisile. To jest, ropstvo može ispasti ekonomski efikasnije od slobodnog zapošljavanja.
thought
Na taj način, da bi kapitalističko društvo išlo ka povećanju slobode (odnosno širem širenju libertarijanskih principa), potrebno je da troškovi prisile rastu brže od produktivnosti prinudnog rada. A za takav ubrzani rast troškova prisile potrebno je da neko uspešno pruži otpor prisili: bilo sami prisiljeni, bilo i neke treće strane.
Međutim, pored direktne prisile na rad, u društvu može biti praktikovana i sistematska pljačka, a kapitalizam sam po sebi ne postaje prepreka tome. Organizatori pljačke mogu isto tako zapošljavati radnike za obavljanje zadataka oduzimanja vrednosti, i oni će umesto dela pokradenog jednostavno dobijati tržišnu naknadu za svoj rad. Opšti trend povećanja produktivnosti rada učiniće i prinudni rad produktivnijim.
Dakle, samo po sebi, kapitalističko društvo uopšte ne mora nužno da se kreće ka povećanju slobode. Naprotiv, sasvim je verovatan suprotan proces, kada će se instrumenti prisile razvijati i implementirati sve šire. Pri čemu će tržišni mehanizmi doprinositi odabiru onih instrumenata prisile kojima je teže pružiti otpor. Tako su metode pljačke veoma snažno evoluirale od neredovnih upada do indirektnih poreza, uključujući i onaj kao što je emisija neobezbeđenog novca.
U sledećem odeljku ćemo ukratko naznačiti koji mehanizmi mogu pomoći društvu da se kreće u pravcu potpunijeg poštovanja libertarijanskih principa, kao i da se suprotstavi pokušajima povratka manje slobodnim praksama.
1.3.3. Tržište
1.4.1. Koncept ankapa