Svi libertarijanski principi zasnovani su na pretpostavci da čovek postavlja sebi ciljeve, bira sredstva za to, analizira rezultate, koriguje svoje postupke i tako dalje. Bez toga on neće usvojiti princip neagresije, pojam vlasništva, niti će naučiti da pregovara. To kako tačno teče ciljno orijentisana aktivnost čoveka, uslovljeno je njegovim horizontom planiranja. On može biti vođen trenutnim potrebama, a može i praviti planove za deset godina unapred ili jednostavno, recimo, odlagati neke zalihe za crne dane, ne konkretizujući rokove nastupka tih crnih dana.
I evo: čovek je izgradio svoje planove, počeo da deluje radi njihovog ostvarenja, privukao resurse, dogovorio se sa gomilom ljudi o saradnji – i umro. Ako ne uključujemo hipoteze o životu nakon smrti, možemo tvrditi da je njemu sada svejedno što njegovi planovi nisu realizovani. Ali to nije svejedno okolini. Neko je bio uključen u te planove, i sada su njegovi sopstveni planovi propali. Neko samo zaključi za sebe: sve je prolazno, sve je taština taština, treba živeti jednim danom.
Ali čak i ako izuzmemo iz razmatranja malo verovatne scenarije iznenadne smrti u jeku snage, čovek, na trenutnom nivou razvoja nauke, ostaje neizbežno smrtan. Danas on može sebi priuštiti planiranje pedeset godina unapred, znajući da je u stanju lično da realizuje taj plan i uživa u rezultatu realizacije. Za četrdeset godina može sebi priuštiti planiranje samo na desetak godina. Planovi koji podrazumevaju ličnu realizaciju postaju sve više trenutni. Na kraju, čovek dolazi do stanja kada je dan prošao, i to je to. O čemu pregovarati sa čovekom koji živi samo današnjim danom?
Napokon, ne treba zaboraviti da smrt, koja prekida čovekove planove, može biti nasilna. Tvoji planovi su mi bili problem. Nema čoveka – nema problema. Ko je rekao „NAP“? Kakva je svrha NAP-a, ako njegovo poštovanje ne rešava problem, a njegovo kršenje — rešava?
2.3.1. Čovek nije u potpunosti pravosposoban subjekt
2.3.3. Ankap i neidealni čovek