Da bi se uspostavile dobrovoljne interakcije u društvu, jedna osoba mora na neki način izraziti svoju dobru volju, a druga je na neki način primiti. Ali ljudi stalno govore različitim jezicima, imaju različite kulturne norme, različit skup znanja i veština – gde je garancija da će uspeti da uspostave uzajamno korisnu saradnju ako se međusobno ne razumeju?
Jedan je obučen da svoje ciljeve definiše direktno i jasno, drugi takav pristup doživljava kao grub i nediplomatski – i odakle odjednom da im se razvije tržišna interakcija? Jedan je navikao da upućuje komplimente, druga je navikla da se plaši uznemiravanja, i eto, oni već ne sarađuju, već vode hladni rat, iskreno smatrajući da je druga strana započela neprovociranu agresiju. Jedan govori finski, drugi japanski — o kakvoj uspešnoj komunikaciji ovde može biti reči?
Može se, naravno, reći da su to privremene poteškoće, da svakog aktera može proučiti i početi uspešno da komunicira, ali trošak vremena je nenadoknadiv. O kakvoj složenoj globalnoj interakciji sa mnoštvom partnera može biti reči, kakvu duboku podelu rada praktikovati, ako sa svakim mora dugo i pažljivo da se prilagođava dok se ne postigne razumevanje?
Ako je tako, razumno je pretpostaviti da će ljudi uvek štedeti trud, pa stoga tražiti bliskost sa onima koje bolje razumeju, grupisati se zajedno, odvajati se od onih koji izgledaju strano, širiti u svom krugu stereotipne priče o karakteru predstavnika susednih zajednica, a zatim će, korak po korak, od smešnih viceva posao lako preći i u vojne akcije. Zar cela istorija ratova ne dokazuje opravdanost ovog razmišljanja?