1.1.4.1. Konflikt
Konflikt — to je stanje u kojem se isti objekat (predmet konflikta) posmatra kao sredstvo za postizanje različitih ciljeva, pri čemu jedna upotreba otežava drugu ili je čak čini nemogućom. Svaki subjekt može reagovati na konflikt na različite načine, uključujući smenu i kombinovanje taktika:
Deeskalacija, odnosno smanjenje sopstvenih zahteva u vezi sa predmetom konflikta.
Odlaganje, odnosno preferiranje trpljenja štete umesto odustajanja od zahteva u vezi sa predmetom konflikta.
Eskalacija, odnosno pokušaj ili pretnja nanošenjem štete drugoj sukobljenoj strani u cilju prisiljavanja da odustane od zahteva u vezi sa predmetom konflikta. Eskalacija takođe može biti praćena povećanjem zahteva.
1.1.4.2. Pravičnost
Svaki subjekt razvija sopstvena unutrašnja uverenja o tome koju taktiku ponašanja izabrati u kojim konfliktima. To su njegove lične etičke norme. A na osnovu čega ih razvija? Na osnovu svojih predstava o pravičnosti.
Pravičnost – je osećaj srazmernosti nanete štete i vrednosti predmeta konflikta. Što subjekt više smatra svoje zahteve pravičnim, to je spremniji da nanese ili pretrpi veću štetu radi njihovog odbrane. Što više smatra tuđe zahteve pravičnim, to više priznaje sukobljenim stranama pravo na nanošenje štete prilikom odbrane tih zahteva.
Iz pojedinačnih etičkih sudova razvija se moral – redosled ponašanja u konfliktima koji izaziva najveće odobravanje u datom društvu.
1.1.4.3. Libertarijanski moral
Libertarijanci mogu smatrati sasvim opravdanom primenu eskalacije konflikta radi odbrane svojih prava svojine, stečenih na načine koji su prihvatljivi za libertarijance. Ako libertarijanac razume da su prava svojine druge sukobljene strane na predmet konflikta utemeljenija, on obično s radošću odustaje od svojih zahteva (dolazi do deeskalacije konflikta). Na kraju, u slučaju kada se prava svojine na predmet konflikta pokažu dovoljno upitnim, libertarijanac može odlagati konflikt, računajući da će mu njegova nepokolebljivost omogućiti da vremenom reši konflikt u svoju korist, pa čak i dobije nadoknadu štete.
Ako su svi učesnici konflikta izabrali eskalaciju (ili ako je jedna strana izabrala eskalaciju, a drugoj nema gde da se povuče), to može dovesti do rata – odnosno konflikta u kojem se strane ne ograničavaju u svojim postupcima zahtevom za opstankom protivnika. Obično racionalna razmatranja primoravaju učesnike konflikta da rano ili kasno pređu na deaktivaciju. Međutim, pošto libertarianizam podrazumeva da su vrednosti subjektivne, u njemu ne postoje strogi zahtevi koji ukazuju na to kada tačno treba preći na deaktivaciju, osim u jednom jedinom slučaju: ako je okončanje konflikta deo mirovnog ugovora.
Princip neagresije kaže da niko nema pravo na nekažnjivu inicijaciju nasilja. Stoga čak i situacija u kojoj se jedna od strana konflikta ispostavi kao pobednik u ratu, potpuno uništavajući drugu stranu, ne garantuje joj odsustvo odmazde od strane trećih lica koja ranije nisu bila uključena u konflikt. Njihovi etički normi mogu zahtevati sprovođenje odmazde ako smatraju ponašanje pobedničke strane nepravednim, odnosno ako im naneta šteta deluje nesrazmerno predmetu konflikta.
Spremnost da se interveniše u konflikt na pravednoj strani – važna je norma libertarijanske moralnosti, koja unosi mir i uzajamno poštovanje u libertarijansko društvo.
Načini rešavanja konflikata koji se primenjuju u društvu čine pravne norme.
1.1.4.4. Libertarijansko pravo
Libertarijanske pravne norme moraju biti na najbolji način usklađene sa libertarijanskim principima, odnosno samoposedovanjem i NAP-om. Iz principa samoposedovanja proizilazi da je najbolji način rešavanja konflikta mirovni ugovor u kojem učesnici eksplicitno utvrđuju kome će i koja tačno prava na predmet konflikta ubuduće biti priznata od strane obe strane. NAP znači da ako su strane tokom konflikta naneli štetu jedna drugoj, radi izbegavanja budućih konflikata tu štetu vredi nadoknaditi, barem u formi uzajamnog poništavanja potraživanja.
Naravno, takvim mirovnim sporazumima ne uspeva se doći u svim konfliktima. U složenim slučajevima libertarijansko pravo dopušta uključivanje treće strane u rešavanje konflikta, odnosno sud. Iz principa samoposedovanja proizilazi da sudska odluka mora biti dobrovoljno izvršena od strane obe strane, tako da je zadatak suda da pronađe takvo rešenje koje će zaista ugasiti konflikt i koje će obe strane rado izvršiti. Što je rešenje bliže tom idealu, to ga učesnici konflikta smatraju pravednijim.
Sud, međutim, može slediti samo sopstvena predstavljanja o pravdi, i nema garancije da će se ona potpuno poklapati sa predstavljanjima strana u konfliktu. Zbog toga, radi poštovanja libertarijanskih principa, strane moraju unapred, još pre početka postupka, garantovati sudu izvršenje njegovog presude. Nakon objavljivanja presude, njima preostaje samo da je izvrše. Takav model sudstva se obično naziva arbitražni sud. Naravno, to je rizična odluka, i strane obično pristaju na to samo u slučaju da su unapred izabrale sud za moguće buduće konflikte koji smatraju dovoljno pravednim. Takav ishod nije uvek moguć.
Ako strane u konfliktu ne mogu sami da ga reše i ne mogu da se dogovore o tome kom sudu obe veruju, onda, naravno, mogu nastaviti rat. Međutim, što će šteta koju protivnici nanose jedni drugima biti nesrazmernija predmetu konflikta, i što će više prateće štete pretrpeti okolina, to će ovaj konflikt smatrati manje pravednim. Shodno tome, veća je verovatnoća da će intervenisati u cilju zaustavljanja konflikta. U tom slučaju, strane u konfliktu će morati da se zadovolje onim sudom koji im okolina nametne, a izvršenje odluke takvog suda može biti prisilno. To je cena nepromišljene eskalacije konflikta.
1.1.3. Svojina
1.2.1. Priroda vlasti