Pošto manifestacije moći čoveka nad čovekom mogu narušiti princip samopripadnosti, libertarijanci ih posmatraju sa krajnjim sumnjičavostem. Međutim, bilo koji principi su samo model ponašanja, a model nikada ne opisuje stvarnost u punini. Zato se u nizu slučajeva moć nad ljudima od strane libertarijanaca dozvoljava.
Obično libertarijanci smatraju opravdanim (tj. priznaju pravo na njihovo sprovođenje) manifestacije moći nad čovekom koje su, prema mišljenju okoline, usmerene ka dobru objekta moći, ako sam objekat, prema mišljenju okoline, nije sposoban da to učini sam. Na ovom pravu zasnovani su nekažnjive manifestacije moći roditelja nad decom, dece nad nesposobnim roditeljima, različite hitne medicinske intervencije, sprečavanje katastrofa i slično.
U situaciji kada libertarijanci sumnjaju da li je objekat moći zaista lišen mogućnosti da se sam brine o svom dobru, njihove moralne norme im nalažu intervenciju u cilju uverenja koliko je on sposoban i kakva su njegova sopstvena saznanja o svom dobru. Ako se ispostavi da manifestacije moći ulaze u protivrečnost sa tim saznanjima, libertarijanska moral zahteva da se takve manifestacije moći признаaju nelegitimnim i da se po mogućstvu spreče.
Druga vrsta moći nad ljudima, čija se manifestacija priznaje libertarijancima, proizilazi iz načina sticanja prava svojine i rešavanja konflikata koji su opisani u prethodnim poglavljima. Tako libertarijanci priznaju primenu moći radi odbrane svojih opravdanih imovinskih zahteva, uključujući i prinudnu naplatu pravedne nadoknade štete.
Na taj način, libertarijanci se suočavaju sa čist utilitarnim dillemom. S jedne strane, manifestacija moći može biti opravdana radi uklanjanja nepravde. Za to, moć onoga ko uklanja nepravdu mora prevazilaziti moć onoga ko nepravdu vrši. S druge strane, ako posetilac nadmoćne moći sam počne da vrši nepravdu, za njeno uklanjanje biće potrebna još veća moć.
Iz ove dileme postoje dva izlaza. Prvi se sastoji u tome da se nadležnost nad vrhunskom moći dodeli najboljima – onima koji najbolje umeju da se bore protiv nepravde i koji po svojim moralnim kvalitetima nisu skloni da je sami čine. To je meritokratija. Drugi – da moć bude što više decentralizovana, i tada će za uklanjanje bilo koje dovoljno ozbiljne nepravde biti potreban situacioni savez nekoliko nosilaca moći, koji se raspada odmah nakon uklanjanja nepravde. To je anarhija.
Razmotrimo oba pristupa.
1.2.1. Priroda moći
1.2.3. Meritokratija