Zakoniti brak je trostrani ugovor. Može li se neregistrovani brak (dvostrani ugovor) smatrati ideološki ispravnim sa tačke gledišta ankap-a i libertarijanizma? Ako da, može li se smatrati da država koja je „zabranila istopolne brakove“ (zapravo samo odbija da zaključi određene vrste ugovora, ali ne kriminalizuje homoseksualizam i odnose – kao u Rusiji, na primer), krši prava LGBT osoba? Da li će u ankap-u postojati nešto slično matičnoj službi?
Moskvic
Brak ima mnoštvo funkcija, ali nijedna od njih nije presudna. Brak može biti udruživanje radi zajedničkog vođenja domaćinstva, ali postoje i gostujući brakovi. Može biti kooperativa za odgajanje dece, ali postoje brakovi bez dece, kao i odgajanje dece van braka. Može se koristiti za učvršćivanje prava na pravno zastupanje svog bračnog partnera – ali u tradicionalnom društvu to pravo može ostati kod roditelja partnera.
Najopštije što se može reći za skoro svaki brak jesu odnosi koji podrazumevaju određeno dovoljno dugoročno i dovoljno široko poverenje između ljudi, koje se dalje manifestuje u onim sferama u kojima ti ljudi žele da se ostvare. U domaćinstvu – onda u domaćinstvu. U seksu – onda u seksu. U deci – onda u deci. U političkom aktivizmu – tu je brak uopšte nezamenljiva stvar.
Zašto obavestiti druge o svom bračnom statusu? Pre svega da bi se okolina obavestila o tome da članovi nekog ljudskog kolektiva jedno drugom dodeljuju određena prava. Da li takva potreba opstaje u bezdržavnom društvu? Da, opstaje, jer ljudi uopšte cene predvidivost. Ova osoba je zauzeta, ne treba joj udvarati. Odlično, to je izvesnost. Od ove osobe se može potraživati dug druge osobe, jer imaju zajedničko domaćinstvo. Praktično? Praktično. Dete ne sme biti bez nadzora, neko za njega sigurno odgovara. Vidiš dete bez nadzora – tačno znaš šta treba da uradiš. Devojčice, gde su tvoji roditelji?
Tako, sve dok ljudi stupaju u dugoročne poverljive odnose, oni će to verovatno preneti, barem, svom stalnom krugu poznanika. Ali da li treba da se opterećuju i formalizuju svoje odnose ozbiljnim formalnim ugovorom koji podrazumeva mogućnost prinude za njegovo izvršenje? To je malo verovatno. Ljudi masovno čak i komercijalne aktivnosti obavljaju bez potpisivanja papira, a šta tek reći o organizaciji svakodnevnog života, uređivanju seksa ili zajedničkom prelasku Atlantika jahtom. Brak su odnosi poverenja, i ljudi su obično skloni da ne kvare te odnose papirima.
Druga stvar je da okolini može biti stalo do toga šta se dešava između ljudi u braku. Možda je tu nešto istopolno, blisko srodno, sa tinejdžerima, životinjama ili lutkama. Čak i u najtolerantnijem libertarianskom društvu, okolina barem želi da bude sigurna da je brak dobrovoljan, da u njemu nema domaćeg nasilja i ostalih arhaičnih užasa. Ali i ovde je okolini potpuno nebitno kojim papirom su ti odnosi formalizovani, oni će udariti po licu, a ne po pasošu.
Pretpostavljam da će u ankap-u opstati notarijat ili nešto slično – na primer, umesto notara, svedoci bi mogli biti i volonteri sa dobrom reputacijom. Ti svedoci će potvrditi činjenice o zaključenju određenih ugovora, od kojih će samo mali deo biti bračni ugovori. Ne verujem u masovnu fiksaciju ugovora u blokčejnovima, u njima ili postoji strašan nedostatak prostora, ili će njihovo proširenje brzo naići na ekonomska i tehnološka ograničenja. Druga stvar je da su sadašnje matične službe takođe i mesta za prikupljanje big data-a, ali ta uloga već sada prelazi na različite onlajn društvene platforme, i malo je verovatno da će one to raditi gore.
