Zamisli da voziš autoputom u starom automobilu i odjednom shvatiš da kočnice već dugo ne rade. Isprva se čini da je sve u redu: samo mirno kliziš, brzina nije prevelika, vreme je lepo, vetrić ti duva u lice. Ali ispred tebe je ogromni betonski zid, i sa svakim metrom on je bliže. Otprilike tako trenutno izgleda situacija sa ljudskom genetikom.
Nekada je prirodna selekcija nemilosrdno otsecala štetne mutacije – strogo, naravno, ali efikasno. Ako su tvoji geni bili baš loši, verovatno nisi imao dece. Tako je čovečanstvo vekovima održavalo zdravlje generacija. Potom smo izgradili civilizaciju, stvorili medicinu i uradili divnu stvar: sada prežive skoro svi. Ali ova divna medalja ima drugu stranu – genetski teret. Svaka generacija akumulira sve više sitnih mutacija koje priroda ranije jednostavno ne bi propustila. Sada se sve one mirno prenose dalje. To nećeš primetiti odmah: deca se za sada rađaju sasvim zdrava. Ali statistika već beleži spor, ali siguran rast naslednih bolesti.
Na primer, pre sto godina dijabetes tipa 1 bio je presuda, danas je samo neprijatnost. Divno, zar ne? Da, ali geni odgovorni za bolest sada slobodno šetaju u našim potomcima. Mutacije rastu sa svakom generacijom kao snežna lopta. Za sada to nije kritično, ali za sto-dvesta godina može se doći do toga da svaki novi život postane lutrija sa lošim šansama. Zaplet filma „Idiokratija“ postaće stvarnost.
Pogledaj rasne pse – primer degeneracije je uočljiv i tužan. Kada su ljudi odlučili da „isključe“ prirodnu selekciju i pozabavili se selekcijom prema spoljašnjem izgledu, zdravlje rasa je propalo. Buldogi se guše, taksama se leđa lome pri minimalnom opterećenju, a labradori pate od artritisa i gojaznosti. Trebalo bi da razmislimo da li želimo takvu budućnost za čovečanstvo.
Postoji li rešenje? Naravno da postoji. Genetski inženjering i biotehnologije su već spremni da nam pomognu. Genska terapija više nije fantastika, već stvarnost. Pomoću nje se već danas spasavaju deca od najređih smrtonosnih bolesti, kao što su spinalna mišićna atrofija i srpasta anemija. I to je samo početak: potencijalno, pomoću genoterapije može se ispraviti desetine naslednih bolesti direktno u ćelijama osobe koja već živi. Ali ako gledamo dalje u budućnost, najperspektivniji pravac je editovanje gena embriona. Zamisli da se ne može samo lečiti bolest kod pojedinca, već potpuno isključiti iz genfonda zauvek. Jedna precizna ispravka u zarodšu – i više neće biti problema ni kod deteta, ni kod njegovih potomaka. Takve tehnologije se već uspešno testiraju na životinjama i tehnički su potpuno spremne za primenu na čoveku.
Ali tu u igru stupa država, ili, kako je treba pravilno nazvati, „stacionarni bandit“. Država je odlučila: ne, prijatelji, ne žurite. Hajde da postavimo deset hiljada zabrana, regulacija, licenci i birokratskih filtera na sve biotehnologije. Želite da se lečite? Dobijte lekove po milion dolara po injekciji, čak i ako je trošak njegove proizvodnje zanemarljiv. Želite da ispravite genetsku grešku unapred, u fazi zarodša? Ma ne, istrpite, to je „neetično“, nije vreme za to. Dobija se apsurd: čovečanstvo juri ka zidu, ali jedini mehaničar sposoban da popravi kočnice zaključan je u garaži pod desetNkratkih katanaca. Umesto da nauci i biznisu da slobodu, država bira da se previše osigura. Samo da ne bude gore. Iako već svake godine postaje gore.
Zašto moramo da čekamo decenijama dok birokrati i činovnici dozvole naučnicima da koriste genetske tehnologije za dobro svih nas? Zašto pristajemo na to da jedini arbitar naše budućnosti bude beskonačna komisija za etiku, koja čak nema ni sopstvenu viziju budućnosti? Šta ako nešto krene naopako? Ali zar nije nečinjenje najgore rešenje?!
