Jednom je filozof Tomas Hobs samouvereno izjavio da je prirodno stanje čovečanstva beskonačni „rat svih protiv svih“. Zvuči poznato, zar ne? Ovaj koncept se toliko ukorenio da ponekad zaboravimo da proverimo da li je istinit. Ali zapravo se ispostavlja da ljudi nisu toliko krvožedni po prirodi, kao što nam pokušavaju predstaviti.
Uzmimo, na primer, poznatu priču o antropologu Napoleonu Šanjonu, koji je tvrdio da su ubice među Indijancima plemena Janonom bili uspešniji u reprodukciji. Ideja je jasna i zastrašujuća: ubijaj više — i imaćeš tri puta više dece! Zvuči previše grubo da bi bilo istina, i zapravo se kasnije ispostavilo da je Šanjon malo „preterao“ — poredio je starije ubice sa mladima koji nisu ubice. A nezavisna istraživanja su pokazala da se ubice u plemenskim društvima uopšte ne razmnožavaju brže od ostalih, a iskreno govoreći, manje im dece preživi.
I uopšte, ko je rekao da su ratovi norma? Poznati mit Stivena Pinkera glasi ovako: 15% predistorijskog stanovništva konstantno je ginulo u ratovima, sve dok se nisu pojavile države i uvele red. Odlična reklama za državu, zar ne? Samo što arheologija pokazuje nešto sasvim drugo: nasilnih smrti u dokulturnim društvima nije bilo više od 2%. Štaviše, pojava država uopšte nije smanjila nivo nasilja. Naprotiv, prve velike strukture su često raspirivale konflikte i povećale procenat ubistava na približno 5%.
Vredi napomenuti da antropolozi mogu nesvesno pojačavati predstave o neizbežnosti rata. Na primer, istraživači „zapisuju“ kao ratoborne one grupe koje zapravo skoro i nisu ratovale, jednostavno zbog prisustva prikaza oružja na stenskim slikama. Ali ovi prikazi ne svedoče nužno o stvarnoj agresiji: oružje je moglo biti korišćeno za lov ili simbolične ceremonije. Kao rezultat toga stvara se pogrešan utisak da su drevni ljudi konstantno ratovali.
Veoma su pokazateljni i podaci o takozvanim „jednostavnim“ društvima lovaca-sakupljača. Uprkos tome što ih u mnogim radovima prikazuju kao okrutne i uvek spremne za borbu, zapravo se upravo oni odlikuju krajnje niskim nivoom agresije i nasilja. Pravi rat za njih je retkost, a ne norma. S druge strane, društva sa složenom socijalnom strukturom i razvijenijom hijerarhijom češće postaju učesnici konflikata i ratova. Zanimljivo, zar ne? Ispada da što je društvo složenije, to više konflikata i agresije generiše.
Pri tome mnogi pristalice Hobsove perspektive sasvim priznaju ovu činjenicu, ali se trude da ne naglašavaju pažnju na nju, ozbiljno proučavajući samo slučajeve „složenih“ društava, kao što je, na primer, učinio Lorens Kili u radu „Rat pre civilizacije: mit o mirnom divljaku“. Ili jednostavno mogu svrstati „složena“ društva u „jednostavna“, nakon čega ova druga označavaju kao ratoborna.
Uopšte, mirno supostavljanje je norma za mnoge narode. Tako je istraživanje 590 kultura iz celog sveta pokazalo odsustvo ratova kod čak 64% njih. Naravno, mogli su se braniti od napada, ali samo izvođenje napada je ono čime se bavi manjina kultura.
Pa zašto onda i dalje verujemo u mit o ljudskoj prirodi osuđenoj na večni rat? Možda je problem ovde u navici — ovo uverenje se prenosilo s generacije na generaciju bez kritičkog promišljanja. Ili možda neko namerno održava ovaj mit kako bi opravdao postojanje jake i moćne države koja nas „spasava“ od nas samih.
Priznajmo sebi: ideja da su ljudi po svojoj prirodi skloni miru i saradnji zvuči mnogo realističnije, optimističnije i privlačnije. Možda je vreme da prestanemo da smatramo mir utopijom i počnemo da ga vidimo kao prirodan deo ljudskog života. Jer, kao što pokazuju istorija i istraživanja, mirne zajednice nisu izuzetak, već pre pravilo. Pa vredi li dalje držati se mračnih Hobsovih slika? Verovatno ne. Vreme je da prestanemo da dozvolimo strahovima da diktiraju naš pogled na čovečanstvo i počnemo više da verujemo jedni drugima!
