Kako nastaju represivni režimi i velikorusko zlo

Zašto postoji krupno razmerno zlo koje obuhvata čitava društva i nacije, kao što su diktature, represije, genocidi i ratovi? Psihijatar Andžej Lobačevski u svojoj knjizi „Politička ponerologija: Nauka o prirodi zla primenjeno na politiku“ dolazi do zaključka da ključnu ulogu u njegovom nastanku igraju psihička odstupanja. Ljudi sa njima često pokušavaju da dadnu smisao svom patološkom opažanju sveta. A naročito opasne su individue sa primarnom psihopatijom, koje zbog emocionalnog deficita ne poseduju savest i ne osećaju krivicu i kajanje zbog nanošenja štete ljudima. U određenim okolnostima, mizerija psihopata sa ludačkim ambicijama može pogoditi slabe tačke društva i potonuti ga u uslove koji dovode do krupno razmernih tragedija.

Pri tome, patološke ideologije poput fašizma ili autoritarnog komunizma često razvijaju i promovišu šizoidne ličnosti, iako čitaoci „šizoidnih deklaracija“ to često ne primećuju. A psihopate se priključe društvenim pokretima koji zastupaju takve ideologije, u kojima mogu prikriti svoje nedostatke i uspešno ostvariti svoje moćne težnje. Oni se lako pretvaraju u iskrene sledbenike ideologije, obavljaju za pokret sav prljav i okrutan posao za koji se niko drugi ne bi undertaking, prodiru u njegovo rukovodstvo i vremenom preuzimaju nad njime vlast. Psihopate na kraju postaju generišući faktor patokratije – sistema vladavine u kojem patološka manjina preuzima kontrolu nad društvom normalnih ljudi.

Za suzbijanje otpora oni pribegavaju teroru i propagandi, uklanjajući ličnosti koje su za njih opasne i primoravajući sve ostale da prihvate patološke obrasce razmišljanja. Naročito dobro takve obrasce prihvata približno 6% stanovništva, koje ima najmanji otpor prema uticaju psihopata. Oni postaju aktivni pristalice patokratije i saučesnici u njenim zločinima. Takođe, jedan od instrumenata učvršćivanja patokratije je rat, koji pomaže da se pažnja stanovništva preusmeri sa važnih problema na imperijalističke ambicije i da se ono podeli na lojalni i nelojalni deo režimu. Pored toga, ne zaobilazi se ni kontrola nauke, koju usmeravaju na služenje interesima patokratije.

Kao što Lobačevski smatra, jedino sredstvo protiv zla je znanje o njegovom postojanju i njegovoj istinskoj prirodi. A polazeći od tog znanja, boriti se protiv zla je potrebno isto kao i protiv bilo koje druge patologije – medicinskim i terapijskim metodama, uključujući obaveznu terapiju za primarne psihopate. Pri tome je veoma važno ublažavanje kazni i praštanje pojedincima koji su počinili zlo. Pred javnošću ih je potrebno predstaviti kao one koji pate od bolesti, a ne kao krivce, jer kazneni i osvetnički pristup ne omogućava ljudima da razumeju istinsku prirodu njihovog ponašanja, a time ih lišava mogućnosti da efikasno spreče takvo ponašanje u budućnosti. Težeći odmazdi, a ne izlečenju, ostavićemo budućim generacijama potpuno iste probleme koje imamo sada, uključujući problem patokratija.

Voluntarista, Bitarh

Ko teži političkoj moći i kako rešiti problem patokratija

Voluntarist, Bitarh

U pitanju toga ko obično poseduje političku moć, postoji velika razlika između zdravog prosečnog pojedinca, koji oseća odbojnost prema nanošenju štete drugim ljudima, empatiju i ostala socijalna osećanja, i manjine „degenerisanih“, koje ne brine za dobrobit drugih ljudi i koji su spremni da ostvare svoje ambicije čak i po cenu brojnih žrtava. Očigledno je da pojedinci koji pripadaju prvoj kategoriji jednostavno ne teže političkoj moći, već preferiraju da grade socijalne veze na osnovu dobrovoljnih sporazuma. I to nam dobro pokazuje samu suštinu institucije državnosti, još jednom dokazujući da su države jednostavno stacionarni banditi.

Mislim da se svi slažu da moć veoma često poseduju psihopatske ličnosti. Ovakvo stanje stvari moglo bi se objasniti njihovim visokim manipulativnim sposobnostima. Ali suština nije samo u tome – u borbi za moć takvim pojedincima jednostavno niko ne predstavlja ozbiljnu konkurenciju. Zdravim ljudima moć, podržana silnim prisiljavanjem, nije potrebna, a oni verovatno ne bi mogli u potpunosti da je iskoriste, čak i ako zauzmu visoku političku poziciju. U isto vreme, psihopata žudi za moćju i uvek je sposoban da iskoristi sve njene instrumente, uključujući i one za uništavanje potencijalnih konkurenata. Takođe, zauzevši moć, on privlači druge slične ličnosti koje takođe žude za visokim položajem. A pravednim i empatičnim ljudima ne preostaje ništa osim da se povuku, inače im mogu biti primenjene državne represije.

Možemo dugo diskutovati o problemima koje dovodi zloupotreba moći. Ali bilo bi bolje uvideti da takvoj zloupotrebi jednostavno nije moguće izbeći. Iz već navedenih razloga, psihopata, ili barem pojedinac koji nije potpuno bolestan, ali je ipak bezosećajniji, uvek će imati prednost u sticanju političke moći. Svaki „monopol na nasilje“ vremenom postaje patokratija – režim u kojem moć pripadaju ljudima sa psihičkim poremećajima. I ovde bi bilo prikladno pitati etatiste – zar zaista želite da živite u socijalnom sistemu koji će u određenom trenutku garantovano predati vaše živote na raspolaganje psihički bolesnim pojedincima?

Ljudi koji proučavaju problem patokratija obično kao rešenje predlažu obaveznu psihološku evaluaciju za sve potencijalne kandidate za političke funkcije. Naravno, ako detaljnije analiziramo takav pristup, shvatićemo da on verovatno ne može izbeći problem korupcije. Ali da je to uspelo, brzo bismo dobili vlast koja barem nije sposobna da efikasno koristi represivne i nasilne instrumente. A to bi omogućilo lakše dostizanje slobodnog nenasilnog društva.

Zato je ipak važna razrada metoda socijalnog pritiska koji ne bi dozvolili psihopatima da ostvare bilo kakav uspeh. Svaki pojedinac koji pokazuje znake psihopatije, a naročito onaj koji je nekada vršio nasilje, treba da bude izložen ozbiljnom ostracizmu (naročito u sferi izbornih prava) i podstaknut na prolazak terapijskih procedura usmerenih na lečenje njegovog psihičkog poremećaja. Jer, da bismo garantovano rasterali „monopole na nasilje“ i „stacionarne bandite“, prvo moramo učiniti apsolutno nemogućim nastanak patokratija, tj. rešiti problem postojanja nasilnih psihopatskih pojedinaca u društvu. Ako ih ne bude – nikome neće biti potrebna nikakva politička moć.