U kontekstu nedavnih blokada konzervativnih grupa i resursa od strane zapadnih korporacija, kao i zbog starijih prigovora upućenih meni povodom toga što sam pozivao na učešće u blokadi Jutjub kanala propagandiste Vladimira Solovjova, želeo bih da iznesem svoje mišljenje o svom, kao i generalno libertarianskom/voluntarističkom stavu u vezi sa slobodom govora.
Kao što znamo, ideja voluntarizma sastoji se u tome da se iskoreni svaki oblik nasilja i silom nametne prisile u odnosima između ljudi, odnosno da se dostigne stanje maksimalne slobode delovanja, dogovora i asocijacije. Odmah se može reći da blokada sadržaja bilo koje vrste od strane bilo koje platforme nije nasilna radnja, a samim tim to nije ono protiv čega voluntarista može biti. Međutim, u savremenom svetu se stvorila takva situacija da su velike društvene platforme u velikoj meri zavisne od država, one su sa njima u bliskoj saradnji (naročito sa policijom i tajnim službama), a takođe često od njih dobijaju monopolne privilegije i subvencije. De facto, one u određenoj meri rade od sredstava poreza oduzetih od ljudi, i sve dok to ostane tačno, one, po mišljenju mnogih ljudi, ne mogu biti ništa drugo do javnih servisa na koje bi sloboda govora trebalo da se primenjuje u apsolutnoj (ili skoro apsolutnoj, uz male ograde) meri. Takođe se često susrećem sa mišljenjem da čak i u uslovima slobodnog društva je potrebno vršiti pritisak na sve velike društvene platforme kako bi i one kod sebe podržale potpunu slobodu govora.
Međutim, ne zaboravimo da je za nas najglavnji problem nasilje. Protiv njega se mora boriti. I u toku te borbe ni u kom slučaju ne sme se dozvoliti širenje i popularizacija nasilničkih ideja, jer će to samo provocirati nove akte nasilja, što će dovesti do mnoštva negativnih eksternalija (o kojima sam mnogo pričao u materijalima svog kanala i javne stranice) i u budućnosti može se za sve nas završiti kao potpuna katastrofa (neko ko želi da reši svoje probleme putem nasilja može čak koristiti oružje masovnog uništenja, na primer, pustiti na slobodu veoma opasan virus).
Razumevanje ovoga nam će omogućiti da formulišemo odgovor u vezi sa tim kakva politika treba da se primenjuje sada na takozvanim javnim društvenim platformama, kao i koja je neophodna pri vršenju pritiska (osim silovnog, koji je naravno nedopustiv) na bilo koje platforme takve vrste uopšte. I to je – sloboda govora je dopustiva u svim slučajevima, osim u slučajevima pozivanja na nasilje.
Ideje u čijoj je osnovi silovno nametanje ne smeju biti dopuštene za objavljivanje na takvim platformama. Ljudi koji pozivaju na iniciranje nasilja prema bilo kome moraju biti blokirani, prema njima se takođe može primeniti opšti ostracizam sve dok ne odluče da odustanu od nasilničkih težnji. Takođe su nedopustivi pozivi na kažnjavanje ljudi od strane državnih organa, pošto se takva kažnjavanja realizuju silovnim metodama. Naravno, ovo se ne odnosi na pozive za samoodbranu svim sredstvima u slučaju iniciranja nasilja od strane bilo kog agresora, pošto je ova radnja usmerena na prekid akta nasilja koji se već vrši i uklanjanje povezanih negativnih eksternalija.
Zaključak: nasilnike je potrebno podvrgnuti ostracizmu, a nasilničke ideje ne treba dopustiti za objavljivanje i širenje na društvenim platformama. Takođe je potrebno vršiti pritisak (naravno nenasilan) na bilo koje društvene platforme s ciljem da se od njih izdejstvuje blokada ljudi i materijala koji pozivaju na nasilje. U slučaju materijala druge vrste – sve se rešava privatnim putem, svaka platforma sama odlučuje šta će objavljivati, a šta ne, i svaki čovek odlučuje da li će koristiti tu ili drugu platformu, i da li će prema njoj uvesti personalne sankcije ako mu se ne sviđa sadržaj koji se na njoj objavljuje.
