Svetov

Postoji nešto ponižavajuće u tome što reagujete na informativni okvir koji zadaju drugi ljudi, čiji uticaj daleko prevazilazi njihovu korisnost, zato je ova objava pojavila se sa određenim zakašnjenjem, kada su se svi koji su želeli već izrazili. Formalni povod za pojavu ovog teksta bilo je pitanje pretplatnika koji se predstavio kao tata Tidvik:

Podelite, molim vas, vaše mišljenje o poslednjem tekstu Svetova o odricanju od idealizma i milosrdnoj vlasti. Da li je to odstupanje od libertarianskih ideala i prelazak u cinični real-politiku? Ili jednostavno razočaranje i priznanje bespomoćnosti opozicije? I šta ovde ima veze sa Hoppeom?

5. marta Mihail Svetov je objavio tekst Oproštaj od idealizma (o milosrđu vlasti), koji je okarakterisao kao „svoj najbolji tekst od vremena država su anarhija“ (na taj snimak nisam želela da reagujem i tada sam uspela da se zakrijem iza odgovora na pitanje pretplatnika).

U snimku „Država su anarhija“, Svetov napada ideju o prirodnim pravima i objašnjava njeno pojavljivanje time što su ljudi tek ubili boga i bili očarani materijalizmom. U novom članku, Svetov se, naprotiv, kaje što je bio idealista (istina, on govori „mi“ umesto da govori za sebe, i o toj temi se dobro prošetao njegov bivši partijski kolega).

Uopšte, meni više imponira kada osoba konstatuje: ranije sam govorio tako i tako, određene činjenice su me naterale da promenim poziciju, sada smatram ovako. Svetovu nedostaje samo da doda „zbog svoje greške naneo sam štetu određenim ljudima, izvinjavam se, spreman sam da to nekako nadoknadim, ako bude moguće“. Uostalom, do takvih visina svesnosti nije uspeo dorasti ni Navaljni. Ali i ovako je već bolje nego klasično „preoblačenje u letu“, kada promena diskursa uopšte ne komentariše, a podsećanja na prethodne stavove se dočekuju zaprepašćenjem, u duhu „Jesam li ja to rekao? Ne mogu da verujem. Sledeće pitanje“.

Kao i obično, Svetov uvodi čudne definicije termina. Ako je ranije anarhiju definisao kao stanje rata svih protiv svih (tako on od 2019. više ne može sebe nazvati ankapom), sada je vlast definisao kao mogućnost postizanja željenog ponašanja od ljudi. Na taj način, vlast ima i dobar reklamista čiji proizvod ljudi kupuju, i dobar govornik čija agenda dopire do masa, i silovatelj koji žrtvu vuče u žbunje, i činovnik koji izdaje nalog za rušenje kuće. I, naravno, tiranin koji odlučuje čime da namaže gaće svom političkom protivniku. Ovakva definicija ne daje libertarijancu mogućnost da razlikuje kojoj vlast treba težiti, a kojoj ne, zato Mihail sada može samouvereno tvrditi da „ne postoji scenario prema kojem principi mogu počivati na nečemu drugom osim na vlasti“. Naravno da bi postojao, kada toliko ružno proširimo definiciju vlasti da ona uključuje apsolutno svaki uticaj.

Svetovlje objavu je prilično srdačno primio Centar za republikanska istraživanja. Posvetili su joj čak dve recenzije različitih autora – Darje Kormanovskej i Andreja Bistrova. Mihailu su čestitali što mu se pozicija približava republikanskoj, savetovali su mu literaturu, primetili sitne nedostatke – generalno, zapravo su ga pozdravili u svojim redovima.

Takođe, kaže se da je njegovu objavu srdačno primila i zvanična ruska propaganda, ali, srećom, ja nisam obavezna da je pratim, pa uopšte nisam upoznata sa detaljima.

Među oštrim kritičarima Svetova izdvojila bih Majkla Nakija, koji je podvukao najvažnije što nedostaje Mihailovom delovanju: ono je već odavno daleko od bilo kakve prakse. Poslednji praktični projekat Mihail Svetova bio je pokojni moskovski klub Nova iskrenost. Ali od trenutka emigracije potpuno se fokusirao na održavanje svog informativnog resursa, a to je po današnjim vremenima beznačajno, blogera ima kao vrana na žici, sama ta delatnost je znatno obezvređena, osim ako bloger ne troši svoju zaradu na nešto praktično, kao što Majkl Naki organizuje prikupljanje sredstava za VSU. I tako ispada da je Svetov u ovom svom Oproštaju od idealizma jednostavno izjavio da vi, navodno, sve radite pogrešno, ali nije zacrtao nove orijentire za svoje potencijalne pristalice. Nije iznenađujuće što su mnogi čitaoci doneli zaključak: Svetov predlaže da se preda i prepusti milosti vlasti, jer je ona, navodno, milosrdnija nego što o njoj pišete.

Mislim da se Svetov ne bavi praktičnim radom jednostavno zato što mu to ne polazi dobro. Sve društvene organizacije u kojima je bio član, on je raspao. Ofline biznis je otvoren u očigledno pogrešno vreme i sasvim zakonski je ubila milosrdna vlast. I tako se on prepušta onim aktivnostima prema kojima još uvek oseća privlačnost: prati vesti, komentariše ih i ponekad reflektira o uzaludnosti postojanja. Možda jednostavno pustiti dedku da odmori u penziji, umesto da zahtevamo akciju?

I za kraj nešto pozitivno, kako se ne bismo uporedili sa Mihailom Svetovom. Ako želite akciju, u uslovima kada milosrdna vlast vredno čupa bilo kakve javne organizacije, onda akcija mora biti partizanska. Smatrate da je važnije oslabiti Putina – vaš put je u Rospartizan. Smatrate da je važnije ojačati sebe i steći tu silu bez koje nema prava – vaš put je agorizam. Upravo se ja bavim implementacijom različitih agorističkih praksi.

Leave a Reply