Nedavno sam objavio dugačak post Unutrašnja dinamika libertarianskih zajednica. Tamo se, između ostalog, pominje opasnost od ekstremne ozbiljnosti u sitnicama:
Podsvesno shvatajući određenu komičnost svoje pozicije, onaj koji se raspravlja, u polemičkom zanosu, počinje da optužuje protivnike za kršenje čak i osnovnih vrednosnih principa.
I evo, sasvim nedavno, pišu mi u privatnoj poruci:
Smatram da je trenutni Sekretar prekoračio svoja ovlašćenja. Savet nije u stanju da samostalno reši ovu krizu, jer deo članova Saveta podržava postupke Sekretara, dok ostali ostaju ravnodušni prema onome što se dešava. Ovo nije jedini slučaj na koji postoje primedbe, ali ovaj slučaj je već jeziv.
Koji je to jeziv slučaj? Pa, admin Telegram četa je uključio „slow mode“ u četu. Zašto je slow mode potreban u četu od dve desetine ljudi, nemam pojma, ali ovaj slučaj upravo ilustruje kako se u strogo dobrovoljnoj organizaciji ljudi lako uvrede zbog najmanjeg znaka nepoštovanja od strane onih koji poseduju određena tehnička ovlašćenja.
A evo i drugog primera, već javnog – i takođe ogorčenost upućena sekretaru: jedan od sudija MTL-suda je uklonio sekretara suda sa vođenja slučaja, jer je on, po njegovom mišljenju, некоrektno vodio prepisku sa stranama, a takođe je bez potrebe prisustvovao u četu gde su sudije razgovarale o slučaju. A sekretar odluči da se ne ukloni, umesto toga su uklonili sudiju.
Ovaj obrazac se stalno ponavlja. Šta je potrebno za njegov nastanak?
- Organizacija koja se sastoji od volontera
- Postojanje jedinstvene administrativne pozicije u njoj
- Postojanje tehničkih mogućnosti administratora da ograniči prava ostalih učesnika organizacije.
To je sve. Pre ili kasnije će nastupiti situacija u kojoj će administrator početi široko da tumači svoje funkcije i primeni svoje tehničke mogućnosti tako da ograniči prava drugih učesnika organizacije, pri čemu će deo učesnika taj postupak smatrati zloupotrebom.
Da u organizaciji postoje plaćeni zaposleni, postupci administracije bi se dočekali smirenije (svaka kapris za vaš novac). Da je umesto jednog administratora bilo celo kolegijum, moglo bi se apelovati na jednog, tražeći da poništi postupke drugog (takođe veoma bogata klasa konflikata, ali daleko manje oštrih). Konačno, da administrator nije imao tehničke mogućnosti kojima se može zloupotrebiti, bilo bi mu mnogo teže.
Ne diramo tačku 1, jer neka o konfliktima u hijerarhijskim komercijalnim organizacijama diskutuju Bitarch i Voluntarist.
Tačku 2 je mnogo lakše pobediti. Ako je grupa mala i sastoji se od formalno ravnopravnih učesnika, onda svi treba da budu admini (ako deo učesnika ima neki ekvivalent probnog perioda, admin prava im se mogu dodeliti nakon uspešnog završetka istog) – to je vidljivo potvrđivanje uzajamnog poverenja unutar organizacije. Kao opcija – potpuno zaobilaženje administratora.
Što se tiče tačke 3, ona previše zavisi od izabranih alata za komunikaciju. U Montelibero za to se koristi skoro isključivo Telegram. U njemu je jedina mogućnost da se isključe tehničke mogućnosti administriranja grupe ta da se grupa kreira pomoću servisnog naloga, dodaju učesnici, a zatim se iz grupe obriše njen kreator. U principu – i to je izlaz za malu, slogornu grupu koja želi da komunicira isključivo o poslu i ne želi da gubi unutrašnu povezanost zbog nečijeg povređenog ponosa.
Naravno, od administratora ima i koristi. Ali to je upravo ona linija argumentacije pomoću koje etatisti objašnjavaju korist od države. Ne, korist ne dolazi od administratora, već od tradicije poštovanja kolega. Primenjeno na radne grupe, to znači samootgraničenje u pogledu off-topic tema i stila komunikacije. Ako se takva tradicija uspostavi – administrator nije potreban. Ako se ne uspostavi – snagama samo jednog administratora ona se ne može uvesti. U svakom slučaju, potrebna je dobra volja ostalih učesnika.