Slediće dugačak tekst u tri dela. Napisan je po nalogu Soza, uz donaciju od 50 EURMTL. Rad je trajao skoro ceo mesec. Za obična pitanja sa priloženim donacijama to je nepristojno mnogo, ali se sećam da su u vreme kada Bitarh još nije sam objavljivao na mom kanalu, već je naručivao od mene pisanje longrida, tempi bili slični. Nažalost, teško uspevam da zadržim velike zamisle u glavi, pa sa povećanjem obima zadatka vreme rada raste očigledno u nelinearnoj proporciji: do par dana za post u telegram formatu, mesec dana za longrid, godinu i po za knjigu od 84 stranice…
Zadatak od klijenta nije bio formulisano previše precizno, ali se svodio na kreiranje i predstavljanje pomirivog narativa za zajednicu Montelibero, koja trenutno doživljava unutrašnje trenje zbog razlika u pristupima postizanju ciljeva pokreta.
činilo mi se prikladnim da malo proširim temu, ali ne toliko da finalni recepti budu neprimenljivi na konkretnu zajednicu.
Deo 1. Zašto libertarijanci ne vole ugovore?
Postoji mišljenje da libertarijanci obožavaju ugovore i da im se skoro mole. To nije tačno. Libertarijanci u masi imaju prilično običan sistem vrednosti, i zato ne vole ugovore. Ono što vole, kao i svi normalni ljudi, je atmosfera otvorenosti i uzajamnog poverenja. Onaj ko tvrdi suprotno, verovatno je i sam nekada to voleo, ali je njegovo poverenje iznevereno.
Šta je poverenje? To je ubeđenje da će kontrahent iskreno zastupati tvoje interese, a ako oni dođu u sukob sa njegovim sopstvenim, on će ipak po mogućnosti uzimati tvoje u obzir, i ako bude potrebno, povremeno žrtvovati svoje. Otvorenost pak znači da kontrahenti saopštavaju potpune i pouzdane informacije o svojim interesima i ostalim činjenicama koje se odnose na predmet interakcije. Kako se to ne može voleti?
Upravo zato libertarijanci preferiraju da se okupljaju u zajednice. U krugu ljudi koji dele zajedničke vrednosti, poverenje je obično veće, a ako su te vrednosti libertarijanske, onda — naročito u poslovnim pitanjima — uzajamno poverenje može sa strane izgledati kao da graniči sa naivnošću.
Ugovor je pak proizvod uzajamnog nepoverenja. Izvoli precizno izložiti šta ćeš zahtevati od mene i šta si spreman da mi daš zauzvrat, i koje instrumente imamo da jedni druge primoramo na poštovanje napisanog. A još preciziraj značenje termina, kako na sudu ne bi isplivalo da si mislio na nešto sasvim drugo nego na ono na šta sam ja nagoveštavao…
Ne da libertarijanci potpuno zanemaruju ugovore prilikom zaključivanja poslova međusobno, ali to je obično samo kratak rezime komunikacije u ćaskanju, čisto da se ne zaboravi: pozajmljujem toliko-toliko, na određeni rok, pod određenu kamatu, isplate u jednakim delovima mesečno prvog u mesecu. Što je poverenje veće, to više nijansi ostaje po strani.
Poverenje u poslovima i mogućnost oslanjanja na ljude u tome da će zastupati tvoje interese — to je ogromno dragocenost, jer svodi transakcione troškove na zanemarljiv minimum, a time obezbeđuje maksimalnu tržišnu efikasnost. Ali ta dragocenost je, nažalost, veoma krhka.
Poverenje može uništiti prevarant. To je veoma banalan rizik, i on se delimično ublažava jednostavnim stažom boravka u zajednici. Što prevarant duže mora da održava besprekornu reputaciju kako bi stekao poverenje, to mu je potreban veći posao da bi prevario kontrahenta i na kraju ipak ostao u profitu.
Ali poverenje može uništiti i „zatucani pedant“. Onaj ko u libertarianskoj zajednici zahteva što detaljniji ugovor, a potom počne da insistira na tome da se on poštuje do poslednjeg slova — to je odvratan kontrahent. On se bukvalno pozicionira kao tuđi, govori da ste svi vi sumnjivi tipovi i spremni da prevarite svakoga pri prvoj prilici. Zato, evo deset stranica sitnog teksta na neizgovornom pravnom jeziku, sada idemo kod notara da overimo, a ovde nam je propisan državni sud, a ovde je navedena kazna za kašnjenje, i tako dalje, i tako dalje.
Zato libertarianske zajednice teže da odbace i prevarante i pedante, nastojeći da sačuvaju nevinu jednostavnost poverenja. Ali dosledno odbacivanje takođe zahteva svesne i neprijatne napore. Prevarant može biti šarmantan, i ako nije lično tebe prevario, javlja se iskušenje da nastaviš prijateljstvo s njim. Pedant može biti vrhunski profesionalac, i to daje stimulaciju da se on trpi, uprkos svemu uznemirujućem u komunikaciji.
Zato je u stvarnim libertarianskim zajednicama redak potpuni ostracizam. Obično se član zajednice koji izaziva odbacivanje jednostavno potisne na periferiju. Tamo on može ili preurediti svoje ponašanje i vremenom se vratiti bliže jezgru, ili ostati u nejasnom statusu delimičnog izopštenika, ili napustiti zajednicu po sopstvenoj volji. Tako su libertarianske zajednice prilično otporne na probleme sa pojedincima, i oni ne utiču primetno na atmosferu poverenja. Međutim, mnogo opasnija je druga pojava. Raskol.
Deo 2. Zašto libertarijanci ne vole korporacije?
Postoji mišljenje da je svet pobednika libertarijanizma rat korporacija. Pročitavši prvi deo, lako je zaključiti da to takođe nije tačno. Ali nije sve tako jednostavno.
Zajednice čiji članovi dele libertarianske vrednosti sposobne su da imaju veoma visok nivo unutrašnjeg poverenja. Međutim, libertarianske zajednice obično imaju ne samo vrednosti, već i ciljeve. Njihovim članovima se ne sviđa spoljni svet, gde je situacija sa slobodom prilično loša, i oni nastoje da na neki način ujedine napore članova zajednice kako bi uticali na spoljni svet i učinili ga slobodnijim. Ta plemenita težnja, nažalost, može dovesti do prilično tužnih rezultata.
Da bi se zajednica pretvorila u pokret — odnosno da bi se članovi zajednice podstakli na postizanje nekog cilja — taj cilj mora biti ili brzo i proverljivo dostižan, čak i po cenu ozbiljnih napora (na primer, pokret za ukidanje nekog represivnog zakona), ili lako podeljiv na faze koje očigledno približavaju konačnom cilju (na primer, pokret za ulazak u EU, za šta postoji kontrolna lista zahteva).
Međutim, može se desiti i da cilj izgleda primamljivo, ali pati od nedostatka konkretnosti u realizaciji (na primer, učiniti Crnu Goru slobodnom zemljom). U tom slučaju, oko cilja mogu nastati, na primer, odmah nekoliko pokreta, koji se razlikuju u predstavljanju o tome kako se tačno taj cilj postiže. Na primer, deo zajednice odluči da se fokusira na političke transformacije u Crnoj Gori, a deo na izgradnju ekonomije nezavisne od države. A još jedan deo izjavi da ne želi da se pridržava predloženog cilja i da mu je dovoljno samo da živi u skladu sa svojim vrednostima (odnosno da ostane samo zajednica).
Situacija se pogoršava ako određena aktivnost pokreta sa strane izgleda ne samo kao da ne približava deklarisanom cilju, već da mu je potpuno suprotna. Na primer, ako je cilj slobodno društvo, onda se bilo kakve regulacije komunikacije i poslovnih odnosa lako mogu proglasiti suprotnim konačnom cilju, čak i ako one obavljaju važan taktički zadatak smanjenja stepena konflikta u sporu ili poboljšanja koordinacije u radnoj grupi.
Dodajmo ovde prirodno izolovanje učesnika jednog pokreta od učesnika drugog pokreta — i ubrzo ćemo sigurno videti da je nivo poverenja između nekoliko pokreta u okviru jedne zajednice opao, uprkos očuvanom jedinstvu osnovnih vrednosti.
To izolovanje se još više pojačava ako se pokret formira u korporaciju. Bila je to samo koordinacija ljudi ujedinjenih ciljem, a postale su procedure upravljanja, delegiranje ovlašćenja, postavljanje zadataka radnim grupama, evidencija i kontrola — ukratko, nam nam poznati metodi kako bi se aktivnost učinila efikasnijom.
U kontekstu ovakvog komplikovanja primarne zajednice, oni koji pokušavaju da se vrate u srećnu prošlost, kritikujući sadašnjost, doživljeni su kao sumorni retrogradi koji negiraju svaki pomak ka cilju.
Dakle, relativno homogena zajednica ne može usaglašeno kretati ka bilo kom složenom cilju. Ali pri pojavi struktura za postizanje složenih ciljeva, ona, prvo, i dalje ne može potpuno usaglašeno kretati bilo kuda, a drugo, gubi i atmosferu poverenja. Šta raditi?
Deo 3. Kako libertarijanci postići balans poverenja i efikasnosti?
Spolja je prilično lako odrediti koliko je veliko unutrašnje jedinstvo težnji u zajednici. Ako u njoj spore o fundamentalnim pitanjima, znači da jedinstva nema. To je samo diskusioni prostor, zajednica ujedinjena vrednošću diskusije kao takve, a ne njenim predmetom. Ako se pak spore oko sitnica, znači da je dogovor o osnovnim stvarima odavno postignut, on se čak i ne diskutuje. To, uostalom, ne čini sporove zbog malih detalja manje smešnim i potencijalno manje razornim.
Đavo počinje od pene na usnama anđela koji je stupio u borbu za sveto i pravedno дело. Najbolji put ka raskolu zajednice je zverska ozbiljnost u sitnicama (setimo se pedanta iz prvog dela). Podsvesno razumejući određenu komičnost svoje pozicije, sporilac u polemičkom zanosu počinje da optužuje protivnike za kršenje već osnovnih vrednosnih principa. Time daje do znanja da protivnike doživljava kao tuđe, koji su nejasno završili u zajednici.
Zato je prvo pravilo za libertariansku zajednicu koja ne želi raskole — ovde su svi libertarijanci. Odnosno, saglasni su međusobno u vezi sa osnovnim principima svoje ideologije.
Drugo pravilo razvija prvo: ne treba zahtevati ideološku čistotu od drugih. Može se nazvati ne samo libertarijancem, već i agoristom. Može se okupiti grupa agorista oko sebe. Ali tvrditi drugim libertarijancima da oni nisu agoristi, a samim tim su latentni etatisti – loša je ideja.
Treće pravilo generalizuje drugo: preterana detaljnost je štetna. Što je detaljnije razrađen neki opis, neki ugovor, neki statut ili neka pravila – to je veća verovatnoća da stvarnost neće odgovarati opisu, da će pravila biti prekršena, a statut tumačen na osnovu trenutne koristi. Dobar dokument je kratak, slikovit i teži da zabeleži upravo duh onoga što se želelo iskazati.
Četvrto pravilo razvija treće: savez je bolji od spajanja. Ako neka grupa može postojati autonomno – neka postoji. Ako pred njom stoji zadatak koji ne može da reši sopstvenim snagama, neka stupi u savez sa drugim grupama. Ako će se grupe, umesto rešavanja zadatka, početi objedinjavati u jednu organizaciju radi rešavanja tog zadatka, sav zanos će otići na uspostavljanje procesa objedinjavanja.
Peto pravilo je antiteza četvrtom: ne treba suditi o tome šta je bolje za druge. Ako su se, na primer, neke grupe već spojile u nešto što deluje neprirodno veliko, ne treba paničiti i objaviti im rat. Ili im je tako u redu, ili će se vremenom sami raspasti. Bolje je kontaktirati pojedinačne članove te grupe, primenjujući četvrto pravilo.
Moglo bi se fantazirati dalje, ali pet pravila je već previše, vidi treće pravilo. Zato ću se ograničiti na izloženo i na kraju ukratko rezimirati sva tri dela teksta.
- poverenje je ono zbog čega se libertarijanci udružuju u zajednice. Ne sme se srušiti poverenje, inače zajednica gubi smisao.
- Organizacija je ono bez čega se zajednica neće kretati ka cilju. Ali organizacija proždire poverenje, a samim tim uništava zajednicu.
- Balans između poverenja i efikasnosti je moguć, ali se ne postiže automatski. Mogu se formulisati nekoliko pravila čije će poštovanje pomoći u održavanju balansa.
Ne budite sebi neprijatelji, već imamo dovoljno neprijatelja spolja.