Roboti i Koventri

Nedavno su Bitarch i Voluntarist predložili kao tezu za svoju ideju biopojačanja morala Heinleinovu povest „Coventry“. Ukratko, zaplet je sledeći: glavni junak je branio pravo na fizičku agresiju i umesto psihološke korekcije izabrao je progonstvo među sličnim agresorima. Tamo se najeo lokalnih običaja, a kada je otkrio da ti varvari planiraju da pobegnu iz svog ograđenog prostora i porobite mirne stanovnike spolja, zastupio je one koji su ga proterali, budući spreman čak i na tu istu psihološku korekciju.

Zaključci Bitarcha i Voluntarista: korekcije se ne treba plašiti, prihvatite je dobrovoljno, nije neophodno da pre toga organizujete ekskurziju kod agresivnih divljaka.

Robert Heinlein je grandmaster američke fantastike, ali samo jedan od trojice. Knjige Arthura Clarka nisu previše poznate na ruskim prostorima, pa nećemo o njemu, bolje ćemo videti šta treći grandmaster – Isaac Asimov – piše o temi korekcije agresivnog ponašanja.

U njegovoj verziji istorije budućnosti, ljudi su aktivno koristili antropomorfne robote, čiji je razum, iz straha od bunta mašina, ograničen tri zakona koji su danas opštepoznati. Kolonizovavši pomoću robota nekoliko desetina planeta, ljudi su tamo izgradili udobno kosmonautsko društvo, gde je broj ljudi komforno mali, a broj robota koji im služe komforno veliki. Roboti ne samo da sami nisu primenjivali nasilje nad ljudima, već su presecali i slične pokušaje bilo koga drugog. To je učinilo život bezbednim, a naviku fizičkog nasilja potpuno je izbrisalo. Prilagođavši svoje planete i sami se prilagodivši, kosmonauti su prestali sa svakom ekspanzijom i fokusirali se uglavnom na produžavanje svog života.

Oni koji su ostali na Zemlji bili su previše brojni i samo su se sve gušće skupili kako bi uštedeli na komunalnim troškovima zahvaljujući pozitivnim efektima razmere. Na kraju su stekli strah od divlje prirode i takođe izgubili sposobnost za kosmičkom ekspanzijom.

Iz ove zamke Asimov je izvukao čovečanstvo bukvalno pomoću „boga iz mašine“. Određeni robot je slučajno stekao sposobnost da čita i ispravlja ljudske emocije, ispunio se mislima o dobri kosmičke ekspanzije za čovečanstvo i izbacio je to isto čovečanstvo sa Zemlje bez robota šutnom pod zadnjicu, a zatim je još i ugasio svetlo za onima koji odlaze kako ne bi pomislili da se vrate – pokrenuo je mehanizam koji je postepeno učinio Zemlju potpuno nepogodnom za život. Rezultat – dvadeset hiljada godina ekspanzije i zvezdanih ratova, naseljavanje cele galaksije, a zatim prelazak na „hive mind“, opštegalaktički razum – ali ne toliko da bi se udobno živelo bez nasilja u okvirima jedinstvenog čovečanstva, već da bi se, u slučaju potrebe, efikasno pružio otpor invaziji iz drugih galaksija.

Dakle, Asimov pomoću svog umetničkog instrumentarijuma pokazuje da je agresija životno neophodna čovečanstvu za ekspanziju i zaštitu od Tuđaca, dok u vreme kada nema prostora za ekspanziju, dolazi vreme za korekciju agresivnog ponašanja, ali to je nužna mera, slična lekovima za suzbijanje imunog odgovora, i ako se preterano zapleti u nju, čovečanstvo slabi i degeneriše. Za svako ljudsko društvo, prema Asimovu, najbolje stanje je period njegove ekspanzije, kada su ljudi energični, preduzimljivi i puni zdrave agresije usmerene pre svega na spoljni svet. I taj ideal kod Asimova otelovljuju trgovci – ljudi koji pokoravaju frontir i istražuju koje korisne stvari tamo postoje, koje se mogu jeftino nabaviti, a zatim skupo prodati u civilizovanim krajevima.

U čemu je razlika ovog sveta od društva prikazanog u „Coventryju“? Tamo agresori ne dospevaju na frontir, već u rezervat. Njihova agresija je usmerena jedni na druge, odvija se pozitivna selekcija po nivou snalažljivosti i bezobzirnosti agresora, i pre ili kasnije oni prelaze na ekspanziju, pronalazeći način da probiju barijeru kojom su se od njih odgradili civilizovani i mirni ljudi. Upravo je svet „Coventryja“ ideal savremene zapadne civilizacije u našoj sopstvenoj verziji Zemlje. Ova civilizacija je umorna od ratova i volela bi da živi u miru sa varvarima, ili barem da se od njih odgradi, iako najcivilizovaniji predstavnici zapadne civilizacije optužuju zagovornike takvog ograđivanja za preteranu okrutnost, jer je i varvarska kultura vredna i autentična, samo treba pomoći varvarima da okuse čari civilizacije, i sve će biti u redu.

U takvom obliku zapadna civilizacija je osuđena. Bitarch i Voluntarist, osećajući to, zastupaju ideju o psihokorekciji, ali govore pre svega o tome da se agresija uklanja unutar civilizovanog društva. I to je njihova retorička greška. Njihove ideje bi bile primljene potpuno drugačije kada bi govorili o psihokorekciji upravo kao o ofanzivnom oružju protiv varvarstva.

Zabombardovati afričke divljake, ruske orkove, meksičke kartele i ostalu šljam empatijom i ljubaznošću pomoću serotoninskih bombi! Oseći im psihopatiju iz korena! Civilizacija će napredovati sve dok poslednji islamista ne poljubi dami ruku!

Eto tada – će proći.

Heinlainov „Koventri“: zašto apsolutna sloboda ne funkcioniše?

Nedavno sam ponovo pročitao novele Roberta Heinlina „Koventri“, i ispostavilo se da je to delo koje zaista pogađa. Ova priča je jedna od onih nakon kojih dugo gledate u plafon i postavljate sebi pitanja poput „Šta je uopšte sloboda?“ i „Da li se čovek može nasilno usrećiti?“.

Radnja je otprilike ovakva: događaji se odvijaju u budućnosti gde vas za bilo kakvo nasilje ili izgoniše prez energičku barijeru da živite „po svojim pravilima“ u posebnoj zoni pod nazivom Koventri, ili pristajete na psihokorekciju, kao rezultat koje, u suštini, dobijate biološki pojačanu moralnost i postajete nesposobni da inicirate nasilje. Suočavajući se sa ovim opcijama, glavni junak po imenu Dejvid Mek-Kinon bira izgnanstvo, smatrajući da je bolja surova, ali iskrena sloboda nego slatka i bezzubata diktatura dobra. Samo što se ispostavlja da tamo, iza barijere, zapravo nema nikakve slobode. Umesto rajskog libertarijanizma, čekaju ga bande koje nemilosrdno pljačkaju i potiskuju sve slabije, teokratski fanatici koji veruju u sopstvenu izuzetnost i apsolutnu istinu, kao i divlje zemlje gde vlada potpuna anarhija u svom najgorem obliku i gde važi samo „pravo jačeg“.

Dejvid odmah dobija surovu lekciju kada ga opljačkaju praktično na samom ulazu u Koventri, oduzimajući mu sve stvari koje je nadao da će koristiti za preživljavanje. Nađiš se potpuno bespomoćan, on brzo upada u zamku lokalnih političkih intriga. Uskoro heroj saznaje za zaveru čiji je cilj proboj zaštitne barijere i napad na mirno, civilizovano društvo koje je Dejvid nedavno odbacio.

To za njega postaje prelomni trenutak. Heroj ne počinje samo da razmišlja o putu kojim je krenuo, već shvata da je prava sloboda nemoguća bez poštovanja određenih principa i uzajamnog poštovanja. Kao rezultat, upravo Dejvid postaje ključna figura u sprečavanju napada i spasavanju upravo onog sveta iz kojeg je tako drsko otišao.

Na kraju, heroj, nakon što je u potpunosti iskusio lokalnu „magiju“, shvata da se ona apsolutna sloboda o kojoj je sanjao u stvarnosti ispostavila kao džungla u kojoj nema mesta ni slobodi ni ljudskom dostojanstvu. Takođe, on iznenada shvata da moral nije glupi relikt, već neophodan uslov za svako društvo u kojem se, bar teoretski, želi živeti. Heinlin nam ovde zapravo namiguje: želiš slobodu – budi ljubazan da pristaneš bar na minimum pravila, na primer, da se ne sme inicirati nasilje. A ako ne želiš – pa dobro, idi iza barijere i pokušaj tamo da izgradiš anarhiju. Neće uspeti, provereno!

I ovde postoji zanimljiv zaključak za naš projekat: u suštini, autor predlaže ideju bio-pojačanja morala. Ne spoljašnju prisilu na njega, primetite, već dobrovoljno prihvatanje terapije za pojačanje inhibitora nasilja. To nije zatvor niti diktatura! To je sasvim prirodna stvar do koje pre ili kasnije dođe svaki agresor, ako je uopšte sposoban da razmišlja i uči. Jednostavno, umesto bolnih pokušaja i grešaka kroz tuče i traume, čovek odmah dobija šansu da ugradi taj moral u sopstveni „operativni sistem“. Slažite se da je bolje instalirati „antivirus“ odmah, nego kasnije čistiti posledice.

Heinlin je razumeo rizike nasilja i predvideo ideju bio-pojačanja morala pre više od pola veka. Verovatno je i vreme da mi to shvatimo i prestanemo da se plašimo bioetike. Jer, na kraju krajeva, upravo svesno ograničavanje sebe od nasilja i jeste prava sloboda. Sloboda odrasle, svesne osobe, a ne tinejdžera sa nožem koji zahteva da „radi šta želi, inače će sve zakolati“.

P.S. Dobrovoljno prihvatanje bio-pojačanja morala u određenoj meri podseća na pristanak na vezanost za partnera radi očuvanja odnosa i mogućnosti komfornog zajedničkog života, iako svi razumeju da aktivacija neurobiološkog mehanizma vezanosti (preko oksitocina, vazopresina i dopamina) dovodi do snažne promene ličnosti, mnogo snažnije nego pojačanje inhibitora nasilja. Ipak, u mejnstrimu se to smatra normalnim. Pa zašto onda još uvek postoje skeptici bio-pojačanja morala?!

Voluntarist, Bitarh