Jednom smo već razmatrali temu osiguranja transakcija. Ova metoda je odlično primenljiva u pitanju garantovanja bezbednosti transakcije i nadoknade štete u slučaju kršenja dogovora od strane jedne od strana. Potreba za pribegavanjem nasilju i silnim merama prinude pritom prestaje, odnosno ovaj koncept je potpuno realizibilan u odsustvu državnog monopola na primenu prava, kao i bilo kakvih policijskih i silnih organa. Pored toga, on je kompatibilan sa konceptom reputacionih institucija, što stvara dodatne scenarije njegove primene. Čak se i sada aktivno koristi u velikim transakcijama i u oblasti kreditiranja. Međutim, ponekad se izražavaju sumnje o njegovoj primenljivosti u malim, svakodnevnim transakcijama.
Da bismo ih raspršili, pomoći će nam način na koji sada funkcioniše osiguranje od nezgode. Sigurno ste bili u situaciji kada vam je prilikom kupovine karte za autobus, voz ili avion ponuđeno da uzmete osiguranje. Takođe se osiguranje nudi prilikom iznajmljivanja transporta putem mobilne aplikacije, čak i ako je to samo neki bicikl ili trotinet. Obično iznos takvog osiguranja iznosi svega nekoliko desetina rubalja, dok kompenzacija u slučaju osiguranog događaja dostiže desetine i stotine hiljada.
Vidite kako je sve lako? Za pružaoca rizičnih usluga nema nikakve težine u tome da zaključi ugovor sa osiguravajućom kućom i doda mogućnost uzimanja osiguranja od nezgode za svoje klijente. Njemu je to čak i isplativo, jer može ostvariti dodatni profit od osiguravajuće kuće za realizaciju njenih usluga. A u slučaju istog tog iznajmljivanja transporta, ova stvar je pojednostavljena do jednog klika u mobilnoj aplikaciji. A pošto se ova vrsta osiguranja tako lako realizuje, nema nikakvog problema da se jednostavno učini i osiguranje transakcija.
Strane potpisuju ugovor, nakon čega se on učitava u aplikaciju osiguravajuće kuće (a možda se i odmah u njoj zaključi). Zatim aplikacija izračunava stopu osiguravajuće premije i učesnici ugovora je uplaćuju. To je sve. Ako neka od strana na kraju prekrši dogovor, a druga strana dostavi osiguravajućoj kući dokaze o prekršaju, njoj će pripasti osigurana isplata, koja bi trebalo da bude dovoljna za pokrivanje nanete štete. Prekršilac dogovora, naravno, neće ostati nekažnjen ako se uz to koriste reputacione institucije. On će jednostavno biti внесен na crne liste sve dok ne prizna krivicu i ne pristane na saradnju.
Čak je i u slučaju najobičnijih kupovina ovaj koncept primenljiv. Na terminalu samouslužnog kasa, pritiskom na odgovarajući taster, ili tražeći od prodavca, moglo bi se takođe uzeti osiguranje. Ako se proizvod ispostavi kao neupotrebljiv, neispravan, a naročito ako nanese štetu kupcu, i pritom prodavac bude negirao svoju krivicu, pojaviće se mogućnost da se šteta kompenzuje putem ovog osiguranja (a sam prodavac će, naravno, snositi reputacionu kaznu). Kako bi privukli kupce, prodavci bi mogli dodati funkciju osiguranja i otvoreno objavljivati podatke o tome sa kojim osiguravajućim kućama sarađuju. A onih prodavaca koji ne žele da osiguraju svoju prodaju, kupci mogu jednostavno zaobilaziti kao nesigurne agente.
Neko može kritikovati ovu ideju ukazujući na to da će kupci sada morati više da plate za proizvode, i da će generalno sve transakcije postati skuplje. Samo što se to dešava upravo sada. Zbog PDV-a, akciza, carina, licenci i poreskog opterećenja preduzetnika, više od polovine vrednosti robe i tako već čine doprinosi državi, uključujući i održavanje ogromnih, organizaciono krajnje neefikasnih državnih sudskih i policijskih sistema. Osiguranje transakcija je pak jeftinije i efikasnije rešenje. Ponekad osiguravajuće premije, tamo gde se sada primenjuju, iznose čak manje od jedan procenat iznosa transakcije ili potencijalne osigurane isplate. Dakle, to je daleko bolje rešenje nego državna birokratija i silni kontrola plaćeni porezima.
