Izuzetno zanimljivi i važni rezultati pokazani su u eksperimentima primene antiagresivnih agenasa kod miševa i pacova. Ispostavilo se da neki od njih mogu smanjiti manifestaciju napadačke agresije, pri čemu ne utiču na odbrambenu agresiju i druge, nenapadačke oblike ponašanja i socijalne komunikacije. Da budemo precizniji – reč je o agonistima koji aktiviraju serotoninjske 5-HT1A/1B receptore.
Ovi rezultati se poklapaju sa teorijom o postojanju urođenih kočnica agresivnog ponašanja kod mnogih vrsta, koje sprečavaju nanošenje štete i ubijanje pripadnika sopstvene vrste. A u slučaju čoveka čak je razvijen model mehanizma inhibicije nasilja (VIM), koji uključuje i objašnjenje razvoja empatije. Polazeći od ove teorije, nasilje u unutarvrstnim odnosima treba posmatrati više kao patološki, nego kao prirodan oblik ponašanja. Tim više što čak i kod mnogih teritorijalnih, socijalnih i naoružanih vrsta nivo letalnog nasilja i dalje ne prelazi 1%, a prema različitim svedočanstvima, samo ne više od 2% ljudi ne oseća jak otpor prema izvršenju ubistva.
Takođe vidimo da je odbrambena agresija, za razliku od napadačke, ipak prirodan oblik ponašanja, i rad inhibitora nasilja je ne zaustavlja kada u okruženju postoji neposredna pretnja po život. To je dobro demonstrirano primenom 5-HT1A agoniste alnespirona kod pacova. On je imao izuzetno selektivan efekat; značajno smanjenje agresivnosti nije sprečilo pacove da ipak pribegnu odbrambenom ponašanju u slučaju sukoba sa agresivnim pripadnikom iste vrste.
Različni genetski dokazi pokazuju da određene varijante gena 5-HT1A/1B receptora, kao i još tri gena povezana sa 5-HT sistemom – TPH2, MAO A (poznat i kao „gen ratnika“) i SERT, dovode do povećane agresivnosti kod životinja i ljudi. Na primer, u jednoj od studija, u poređenju sa zdravim ljudima i neagresivnim alkoholičarima, kod impulsivnih i agresivnih alkoholičara otkrivene su razlike u genu 5-HT1B. Pritom je ova studija obuhvatila dve različite grupe ljudi – Fince i jedno indijansko pleme. A mutacije u genu MAO A su već odavno poznate kao uzrok anomalnih manifestacija agresije kod muškaraca.
Prema modelu mehanizma inhibicije nasilja, direktan rezultat narušavanja njegovog rada su crte bezdušnosti-besstrasnosti (CU-traits) kod dece i psihopatija kod odraslih. Promene u funkciji 5-HT1B receptora u određenim delovima mozga otkrivene su kod ljudi sa agresivnim crtama i crtama psihopatije. A razlika u genotipu 5-HT1B gena bila je prisutna kod dece sa crtama bezdušnosti-besstrasnosti.
Vredi primetiti da desetine gena i veliki broj sistema utiču na agresivnost. Međutim, inhibitor nasilja i dalje ostaje konkretan mehanizam koji je izražen ograničenim brojem receptora i gena. Prvo, to je jednostavno važno kako bi se agresija inhibirala najefikasnije. Drugo, drugi oblici farmakološke intervencije, na primer primena antipsihotika (kao što je haloperidol), beta-blokatora, lekova koji utiču na rad GABA neurotransmitera, agonista i antagonista 5-HT2 receptora (među prvima su mnogi psihedelici), izazivaju samo neselektivno smanjenje agresivnosti uz potiskivanje odbrambene agresije i drugih oblika ponašanja, kao i neželjene efekte.
Razumevanje prirode inhibitora nasilja i njegove ograničenosti na mali broj receptora i gena može nam ne samo reći mnogo o samom nasilju, već i pomoći u kreiranju rešenja usmerenog protiv njega kao patološkog oblika ponašanja svojstvenog manjini ljudi. I suština takvog rešenja je jednostavna – vraćanje prirodne inhibicijske kontrole nad agresijom, koja je prisutna kod većine, pomoću primene odgovarajućih farmakoloških, pa čak i genoterapijskih preparata.
Ovaj materijal ukratko opisuje sadržaj članka pod nazivom „Neurofiziologija i genetika mehanizma inhibicije nasilja“, kojem se možete obratiti za više detalja.
