Jedan od najvažnijih pojmova u životu bilo kog društva su prava. To mogu biti takozvana ljudska prava, pravo na vlasništvo, autorska prava i još mnoga druga prava. Ali ako postavimo pitanje odakle zapravo sva ta prava potiču, često nam mogu odgovoriti da je država njihov izvor. To znači da definisanje i održavanje prava zapravo spada u funkcije organa koji proglašava „monopol“ na svoju vlast i na primenu nasilja u društvu.
Kakva će onda u tom slučaju biti suština pojma prava u stvarnosti? Odgovor je jednostavan – taj pojam je identičan pojmu privilegije. Tako, pod državnom vlašću imate slobodu govora samo zato što ste za to dobili privilegiju. Vaše vlasništvo zapravo nije vaše – vama je samo data privilegija da njime vladate i da ga koristite. Možete se baviti određenom profesijom ili voditi neki sopstveni posao samo na osnovu dozvole izdate odozgo. I ovu listu možemo nastaviti skoro do beskonačnosti, budući da su sva vaša prava i slobode zapravo samo privilegije od stacionarnog bandite.
Države širom sveta su više puta eksplicitno pokazale da ne postoje nikakva prava, već samo privilegije kojih ljudi mogu lako biti lišeni. Vremenom su mnoge vrste aktivnosti postale ekstremno regulisane, imovina ljudi je više puta oduzimana, ljudi su više puta gubili svoje slobode, ljudima je bilo zabranjeno da koriste bilo šta kao sredstvo razmene osim „državnog“ novca, a to je samo mali broj primera ovakvog oduzimanja privilegija. Sada se privilegovana priroda državnih prava, a posebno prava vlasništva, može dobro posmatrati na primeru Rusije. Kompanijama koje su obustavile aktivnosti u zemlji preti oduzimanje njihovih aktiva, svi strani državljani iz „neprijateljskih država“ su prvo lišeni autorskih i patentnih prava, a zatim i potpuno prava na kupovinu i prodaju nekretnina. Što se tiče slobode govora i delovanja, ona je oduzeta čak i ljudima iz, činilo bi se, krajnje liberalnih i demokratskih zemalja, na primer kada su u Australiji i Kanadi protiv ljudi koji nisu želeli da prihvate određena državna ograničenja zbog kovida primenjene stroge sile. I ovu listu takođe možemo nastaviti skoro do beskonačnosti.
Čak i ako zamislimo idealno demokratsku državu koja se i dalje oslanja na instrument nasilja, prava koja iz nje proizilaze takođe će biti privilegije. U tom slučaju, određivanje toga koje privilegije će organ nasilja dati ljudima, a koje će im oduzeti, za svako konkretno pitanje odlučivaće mišljenje većine. I na kraju, zbog neizbežne razlike u mišljenjima i različitog sastava većine po različitim pitanjima, svi ljudi će ponovo biti potčinjeni privilegijama. Uostalom, u stvarnom životu stanje je još gore, jer idealni demokratski stacionarni banditi uopšte ne postoje.
Radi jasnijeg razumevanja suštine sadašnjih prava, njih treba nazivati upravo privilegijama, jer zapravo nema nikakve razlike između ova dva pojma. Takva razlika će nastati tek kada nasilje bude iskorenjeno kao metoda upravljanja društvenim životom, kao i uopšte vođenja ljudskih međusobnih odnosa generalno, kao rezultat čega pravo neće biti predmet politike održavane nasiljem, već predmet dobrovoljnog ugovora i saglasnosti između ljudi.
