Koliko se može suditi po vestima, situacija sa Rusijom je otprilike sledeća. Spoljni politički akteri žele njen vojni poraz, ali ne previše razoran, i svakako žele očuvanje jedinstvene državnosti na teritoriji RF. To je i razumljivo, status quo uvek ima prednost u tome što ne treba brinuti o interakciji sa novim entitetima.
Ne isključujem da će, u uslovima ovakvog dirljivog poklapanja interesa, zapadni političari zaista uspeti da spreče raspad Rusije. Ako, naravno, sami stanovnici Rusije ne pruže otpor ovom užasnom scenariju, u kojem vlast Moskve, koliko god ona bila kriminalna, ostaje legitimna u očima drugih političkih suverena, što znači kart blanš za bilo kakve unutrašnje represije i iscrpljivanje građana do kraja.
Jasno je da je scenario u kojem jednostavno celo stanovništvo napušta Rusiju krajnje malo verovatan, a odlazak čak deset procenata zapravo ne menja ništa, što nam pokazuje primer Venecuele ili, recimo, Ukrajine. Država u takvim okolnostima nastavlja nekako da postoji, uz opštu beznadežnost i degradaciju.
Oni koji ostaju u RF sada moraju sami aktivno raditi na tome da zemlja što pre izgubi rat. Teško je reći koje diverzije sada vrše lokalci, a koje ukrajinski diverzanti, ali želi se verovati da je udeo lokalaca prilično velik.
Informacije o tome šta se dešava na ovom čudnom frontu i kakva se raspoloženja postepeno formiraju u toj sredini, uglavnom crpim iz telegram kanala Anarhija+. Kanal je zauzet pokušajima da se ono što se dešava teoretski osmisli, tamo se konstantno razmišlja o najprikladnijim taktikama, i ako se ranije tamo više diskutovalo o mirnom protestu, sada se kanal ubrzano radikalizuje.
Volela bih neko ozbiljnije svoje uključivanje u proces raspada RF, ali je teško razumeti s koje strane se priklopiti. Diverzije su maksimalno tajan i decentralizovan proces, a za mene je najočiglednija uloga obezbeđivanje veze i izveštavanje o onome što se dogodilo. Tako bih mogla, na primer, jednostrano primati poruke o određenim akcijama i promovisati ih kod sebe, kako bi te akcije dobile javnost, ali da to ne pomogne u pronalaženju organizatora.
Razmišljam sada koliko bi bilo opravdano u trenutnoj fazi preći sa diverzija protiv infrastrukture koja obezbeđuje rat na individualni teror. To je tema puna suptilnih psiholoških momenata; važno je da u rezultatu izvršioci državne volje budu demotivisani, a ne da, naprotiv, dobiju impuls za ujedinjenje protiv unutrašnjih neprijatelja. Ipak, individualni teror je praktično neizbežna faza postepenog povećanja napora za rušenje režima, od toga se ne može pobeći, sa tim je poželjno pomiriti se unapred, treba blagovremeno nabaviti potrebne kompetencije i odrediti listu ciljeva. Pokušaću za neko vreme konkretnije da formulišem svoja razmišljanja na ovu temu, jer još uvek nisu potpuno kristalizovana.
