Da budemo konkretniji, da li se slažete sa mišljenjem da se Izrael u modernoj istoriji branio od agresije suseda i da je bio više žrtva nego agresor (koliko uopšte državu može smatrati žrtvom)? Koje je najoptimalnije i politički izvodljivo rešenje koje može zaustaviti konflikt u regionu, i šta sprečava njegovu realizaciju?
Pitanje od Zigoter
Počevši da pišem knjigu o libertarianskoj teoriji rata, sa određenim zaprepašćenjem sam shvatila da, uprkos svom metodološkom individualizmu, nikako ne mogu da kreiram korektne opise bez korišćenja takvih fiktivnih entiteta kao što su kolektivni subjekti. Ove misaone subjektivnosti sam nazvala duhovima.
Jevrejski narod je veoma star i uspeo je da preživi hiljadama godina jer je imao i pažljivo čuvao veoma jak duh izabranosti naroda. Ništa nije moglo potresti vernost Jevreja svom duhu, ali 19. vek im je doneo snažno iskušenje: rodili su se duhovi nacionalizma – fenomen koji je dobio naziv Proleće naroda. Iz veze duha izabranosti i duha nacionalizma rodio se duh cionizma. Opsednuti ovim duhom preduzeli su napore da stvore nacionalnu jevrejsku državu koja bi mogla postati dom za svakog predstavnika izabranog jevrejskog naroda.
Država Izrael u ranoj fazi svog postojanja na duhovnom planu predstavljala je veoma čudnu kombinaciju: stari jevrejski duh izabranosti, novi jevrejski duh cionizma, novi svetski duh socijalizma, zreli evropski duh individualne slobode, i još duh naroda-žrtve rođen tokom Holokausta. Ovi duhovi su u nečemu podržavali jedni druge, ali su se u mnogo čemu sukobljavali. Dobila se dinamična ekspanzivna država koja ne samo da je uobičajeno preživljavala u neprijateljskom okruženju, kao što je jevrejski narod preživljavao u neprijateljskom okruženju vekovima, već je i aktivno proširivala svoje granice, stvarajući unutar apsorbovanog prostora zonu prilično dobre bezbednosti.
Sada je u Izraelu duh naroda-žrtve potpuno iscrpeo svoj potencijal, a pozicije duha socijalizma su nešto oslabile, dok je u ostalom slika ostala ista. Sve dok okruženje Izraela ostane neprijateljsko, odustajanje od ekspanzije za njega znači rizik od uništenja: pasivna odbrana u uslovima tehnološkog progresa ne omogućava efikasno sdržavanje neprijatelja.
A zašto je, zapravo, okruženje Izraela toliko neprijateljsko prema njemu? U početku su se Izraelu suprotstavili duhovi nacionalizma, a oni su u arapskom svetu prilično slabi. Zato je Izraelu bilo dovoljno da odnese ubedljivu vojnu pobedu nad onom ili ovom koalicijom država kako bi se situacija primetno smirila. I tek je duh islama, koji je dobio značajnu snagu krajem 20. veka, učinio situaciju zaista složenom, jer ovaj duh ima snažnu podršku u nižim slojevima, što ga zapravo i čini pravim duhom, a ne propagandističkom izlogom, kao što je recimo pravoslavlje u RF.
Završivši sa istorijom, pređimo na libertarianske recepte. Pre svega, retorika „nanosimo preventivne udarce jer će nas u suprotnom uništiti“ već teško prolazi kod potrošača propagande, čak i ako je istinitna. Zato je upravo sada u usponu retorika „sloboda dolazi“, grehota je ne iskoristiti. Spolja Izrael ne treba da se obraća duhu svoje izabranosti, on će delovati samo na jevrejsku dijaspru, i to slabo. Niti na Holokaust, koji kao informativni povod više ne „prolazi“ (sada umesto njega već mora da se koristi 7. oktobar). I pogotovo ne na socijalizam, grešno je ponositi se sopstvenim unutrašnjim bolestima. Ali slogan „Proširujemo prostor slobode“ – to je ne samo dostojanstveno, već i efikasno. „Ne uništavamo terorističke režime u Gazi, Siriji, Libanu i Iranu zato što su protiv Izraela, već zato što su teroristički. Oni su usmereni protiv svih slobodnih ljudi, bilo unutar zemalja kojima kontrolišu, bilo izvan njih. Islam nije religija ropstva. On je sasvim kompatibilan sa idejama slobne trgovine. I one političke režime koji su spremni na trgovinu, a ne na rat, i u kojima sopstveni građani uživaju u slobodi, Izrael pozdravlja.“
Naravno, ne treba mešati slobodu sa demokratijom, ta greška je USA skupo koštala, nema potrebe da se ponavlja. Važno nije kako je politički lider došao na funkciju, niti da li on uopšte postoji, već koliko su ljudi slobodni u okviru tog političkog režima, tačka. Ali, naravno, takva retorika nameće ograničenja i unutrašnjoj politici Izraela, što je, uostalom, samo na bolje.