Nedavno je na našem kanalu objavljen zanimljiv longread korisnika pod nadimkom „Sperry UNIVAC“. Autor, koji je uzeo nadimak po kompaniji proizvođaču računara, koja je, uzgred, decenijama živela od bogatih državnih ugovora i radila skoro u potpunosti za vojsku, odlučio je odjednom da iznese „bazu“. Ali umesto baze, dobili smo tipično opravdanje etatizma sa laganim primesom marksizma. Sperry pokušava da nam proda ideju staru kao svet: pljačka je neizbežna, „društveni ugovor“ je blago, a privatni sektor je ista stvar, samo iz drugog ugla, i uopšte, recite hvala što vas država samo šišta, a ne raspušava iz mitraljeza. Ali hajde da razložimo ovu gomilu zamena pojmova pre nego što počne da smrdi.
Sperry tvrdi da korporacija koja uzima deo profita „krade“ od radnika apsolutno na isti način kao što država uzima poreze. „Između državnim porezima i korporativnim naplatama nema naročite razlike“, piše on. Ali ako ovo pitanje analiziramo detaljnije, shvatićemo da je razlika između privatnih kompanija i stacionarnog bandite kao razlika između seksa po pristanku i silovanja.
U prvom slučaju (tržište) ti dobrovoljno prodaješ svoje vreme i veštine za dogovorenu sumu. Ako ti uslovi ne odgovaraju, ustaješ i odlaziš. Tražiš drugog kupca svog rada ili otvaraš sopstveni posao. U drugom slučaju (država) do tebe dolaze momci sa palicama i kažu: „Daj 40% onoga što si zaradio, a mi ćemo možda izgraditi put za tebe. Ili palatu našem vođi. Ili bombardovati nekoga na drugom kraju sveta. A ako ne daš – zatvorićemo te u kavez“. Osecate nijansu? U Sperryjevom svetu ona ne postoji. Za njega je dobrovoljno odricanje od dela profita u zamenu za zagarantovanu platu i odsustvo rizika ista stvar kao i prisilna oduzimanje sredstava pod pretnjom nasilja.
Zatim nas Sperry plaši pričama o „divljem kapitalizmu“, United Fruit Company-ju i streljanjima radnika. On zaboravlja (ili namerno ćuti) da United Fruit Company i ostali „bananski kraljevi“ nisu postojali u vakuumu slobodnog tržišta. To su bili privilegovani monopoli koje je hranila država. Ko im je davao zemlju? Lokalni vladari. Ko je slao američke marince da uguše pobune kada lokalni despoti nisu mogli da se snađu? Vlada SAD-a.
To nije „slobodno tržište“, to je klanonski kapitalizam (crony capitalism) u čistom obliku. Kada se korporacija srasta sa državnom vlašću, ona dobija pristup „legalizovanom“ nasilju. Libertarijanci se protive svakom iniciranju nasilja, bilo da je reč o privatnoj vojsci ili državnoj gardi. Ali istorija pokazuje da su najmasovnija ubistva i najveće GULAG-e uvek uređivale upravo države, a ne proizvođači stolica.
Poseban smeh zaslužuje pasus o „korporativnim porezima“ u vidu teretana i keksa. Navodno, korporacija odlučuje umesto tebe gde da troši profit – na tvoj fitnes ili u tvoj džep, i to je isto što i državna raspodela. Ali u takvim razmišljanjima se odmah može videti logička greška. To se zove „konkurencija za kadrove“. Svesni ljudi biraju poslodavca ne samo po cifri u platnoj listi, već i po uslovima. Ne sviđa ti se fitnes i želiš keš? Idi tamo gde plaćaju više u kešu. Tržište nudi opcije. Država opcije ne nudi. Ne možeš reći poreskoj upravi: „Ljudi, ne treba mi vaša besplatna medicina i policija, vratite mi novac, sam ću kupiti usluge od privatnika“.
Sperry nas dovodi do misli: „Kradiće svi i uvek“. To je filozofija naučene bespomoćnosti. „Opustite se i uživajte dok vas siluju u baršunastoj rukavici, jer bi mogli i u oklopu“. Mi pak kažemo da nasilje nije norma i nudimo puteve rešenja. Bilo koji porezi su pljačka. Bilo koje regulacije su ograničenje slobode svesnih ljudi. I to što stacionarni bandit pokušava da kupi našu lojalnost, bacajući nam kosti sa gospodskog stola u vidu „socijalnog zbrinutosti“ (kupljene našim novcem, ali uz ogromnu proviziju birokrata), ne čini ga dobročiniteljem.
