Sperry UNIVAC
Preambula od Ankap-tjan
Na našem kanalu imamo novu autorsku kolumnu, ovde će se kolati „sveti krave“ libertarijanstva. Pošto se čitaoci žale da je dosadno komentarisati mene, a Bitarku je dosadilo, evo vam materijala za diskusije.
Juče sam imao dispute koji me je podstakao na pisanje ovog posta. Ironično sam opisao kako vikingovska družina nije bila profesionalna vojska, jer nije živela od plate, već od onoga što su uspeli da opljačkaju, na šta sam dobio zlobnički komentar da profesionalna vojska našeg vremena živi od onoga što je uspela da opljačka, pa znači da razlike nema. Navodno, vojnici su u službi države, država im plaća platu, plata ide iz budžeta, budžet su porezi, a porezi su, kao što je poznato — pljačka. Upravo tu „svetu kravu“ želim malo da potresam.
Razumevanje poreza kod vulgarnog libertarijanca obično je sledeće: došao sam da radim za nekog šefa, krivio leđa, šef mi je dao 100$ za trud, i tada dotrči neki levi (u svim smislovima) čovek sa palicom, udari me po kičmi, oduzme 20$ i potrči da ih preda nekom zlobno kihkaćem beskućniku na ćošku koji nije radio ni dan. SOCIJALIZAM JE KRAĐA! U takvom postavljanju pitanja, naravno, to je krađa. Standardne teze u odbranu poreza, da će se od njih graditi putevi, svi znamo i nema smisla ih diskutovati. Želim da pristupim malo sa druge strane i pokažem da, u nekom smislu, svaka korporacija krade istih onih 20$ iz svake plate, i time obavlja potpuno istu državnu ulogu. I tako, „pravedna“, tj. bez „krađe“ raspodela zarađenog novca — zapravo više liči na socijalizam nego na državno oporezivanje, i ne treba automatski drhtati čujći tu reč. To što nam oduzimaju novac uvek, svi i svuda — neizbežnost je, oduzimaju ga i pri komunizmu i pri ankapu, a između državnih poreza i korporativnih dažbina nema velike razlike.
Kako to funkcioniše u praksi? Uzmimo nasumičnog lika koji je negde nabavio 10k$ i organizovao, recimo, fabriku stolica. Zaposlio je 2 kvalifikovana zaposlena (recimo, pravnika i računovođu) i 8 nekvalifikovanih koji sklapaju stolice, kupio mašine, prostor, daske i posao je zakaputao. Za sada sve ide po ankapu. Recimo da je sve dobro i da je firma odmah ostvarila neto profit od 11k$. Pitanje je kako ga podeliti? Socijalista bi rekao: na 11 delova, svakome po 1k$, sve je pravedno. Ali mi nismo socijalisti i uzećemo u obzir da radnik nije kvalifikovan i da je „običan čovek“ (i nije uložio ni cent da prestane da bude takav), što znači da ga lako može zameniti bilo koji drugi. Znači, on je zaradio najmanje, iako je rintao od jutra do noći. Računovođa i pravnik nisu obični, njih je teže zameniti, i oni su uložili u svoje obrazovanje, uzdižući se iznad mase, što znači da im plaćamo više. I na kraju, šef, njegova zasluga je što je od nekoga izmolićo 10k$ za biznis, ne može svako to, što znači da njemu plaćamo najviše. Na kraju, radnici su dobili, uslovno, po 100$, „bele kragne“ po 500$, a sve ostalo ide šefu u džep.
U praksi, međutim, naš etalonski ankap neće proleteti. Zašto? Zato što nikome nije prijatno biti „običan“, kao ni videti da si polomio leđa noseći daske i popunio ruke trnjima sečući ih, i tako 30 dana, a za to dobio 10 puta manje od onog čiji je posao da obavi par poziva bogatim ortacima i par puta potpiše papir. Dakle, ovakva šema će raditi samo pod uslovom da radnici uopšte nemaju gde drugde da odu — svi poslodavci oko njih su iste takve gmazovi, a u fabrici dežura privatna vojska, uvek spremna da udari palicom po bubrezima onoga ko pomene jeres socijalizma, odnosno sindikat, pravo na štrajk, pravo na zaštitu rada i bar jedan slobodan dan u nedelji.
Da li je bilo takvih primera u istoriji? Više puta, uglavnom u eri divljeg kapitalizma 1880-ih do 1920-ih. Union Stock Yard & Transit Co — čikaške klanice; United Fruit Company, koja je napravila pravi GULAG na plantacijama u Gvatemali i Kolumbiji; ugaljni titani SAD-a koji su policijskim palicama zakopavali radnike u zemlju. Već vidim kako ankapci trijumfalno trljaju ruke: tako ih, gnječite te komi-parazite, pucajte u njih iz mitraljeza da ih ne bi napalo da kradu šefu pošteno zarađenu zaradu. Uglavnom, da, baš tako je i bilo, „Bananska klanica“ u Kolumbiji završila se tako što je UFCo zamolila vladu da pošalje vojnike sa mitraljezima i pobije sve štrajkove koji su tražili ljudske uslove rada, što je i urađeno. I to nije jedini slučaj. Ali čekajte… zamolila… koga? Vladu? Ko je kod nas razbijao demonstracije? Policajci i vojska…? Pritom, kompanije su dareživo plaćale poreze (a pored poreza, i podmazivale predsednike bananskih republika i njihove državne generale i vojnike, da pucanje u narod bude veselije).
Koji ispadne zaključak, da bismo izgradili idealan etalonski ankap, u kojem šef uzima 99% profita, a običan radnik rinta od jutra do večeri za mesingovene tokene UFCo-a, čak i ne za pravi novac (a tako je i bilo na plantacijama kafe i banana, tokeni su se menjali za činiju kaše u menzi — i nazad na rad), potreban nam je moćan represivni aparat kako bismo uterao strah pred svetim Henrijem Fordom u duše onih koji ne veruju u kapitalizam (na kraju će ispasti nešto sumnjivo slično… da, upravo onom socijalističkom GULAG-u kojim nas plaše kapitalisti, dok paralelno postoje primeri izgradnje još gore stvari, recimo, kaučukovih plantacija u Amazoniji). Za taj aparat moraju ići ogromne sume novca, inače ćemo, kao plantatori iz prošlih vremena, morati spavati sa sabljom pored kreveta i pištoljem pod jastukom, čekajući da robovi dođu po nas. Najbolje sa suzbijanjem bunta nosi upravo ona država od koje toliko želimo da se oslobodimo, a njena vojska se hrani, između ostalog, od poreza.
Dobro, hajde da sklonimo te užase i pristupimo sa druge strane, mi smo dobri i principijelni ankapci, ne želimo represivni aparat države, niti želimo jednom nedeljno organizovati decimaciju naših radnika snagama policije i hraniti ih plastičnom kašom. Verujemo da će nas u svetu idealnog ankapa, koji se sastoji isključivo od korporacija, suzbijanje radničkog bunta koštati više nego stvaranje ljudskih uslova rada (to je sporno pitanje, ali dobro, poenta nije u tome). I da u svetu postoji toliko kompanija da, ako ponudimo loš posao za mrvice, čak i poslednjeg beskućnika će nam „hajtovati“ susedna korporacija koja će mu platiti rukavice da ne popuni ruke trnjima od balvana. I ostaćemo bez radnika. Zapravo, to je glavni argument onih koji tvrde da država sa svojim levističkim sindikatima, porezima i zakonima o 8-časovnom radnom danu sve kvari, dok će pri ankapu svaki radnik živeti kao kralj. Recimo da je baš tako, ok.
Ali šta tada sledi? Sledi da moramo da potrošimo novac na bezbednu mašinu, naočare za zaštitu od opiljaka, rukavice protiv trnja, respirator protiv mirisa lepka, a ako gradimo složenu kompaniju sa složenim radom, poželjno je da naši radnici imaju sve, pa čak i fitnes salu, besplatnog psihoterapeuta i stomatologa za njihovog sinčića, jer inače pametni ljudi neće doći kod nas, već kod onih koji imaju primamljivije uslove. I vidimo da Apple i ostali IT-giganti zaista konkurišu u tome ko će ponuditi više bonusa svojim skupocenim zaposlenima (nećemo pričati o tome da će radnici u Amazonovim skladištima biti kažnjeni polovinom plate ako odu da piške duže od 30 sekundi češće od jednom dnevno). Ali ti isti bonusi za zaposlene: medicina, odmor, čak i obrazovanje — oni nešto moraju dolaziti iz nekog izvora? Da, dolaze iz profita, onog istog koji bi se mogao potrošiti, na primer, na iste te plate.
Znači, to je zapravo porez…? Pa, u suštini da, korporacija može, uslovno rečeno, svim zaposlenima dodati +10% na platu iz profita, a može i ne dodati, već otvoriti fitnes centar za sve. I da, možda sam ja lenja guzica i ne želim fitnes centar, želim da proprotram svojih 10% plate u baru, a ne da se tresem na traki za trčanje. Ali mene niko nije pitao — hajde, Vasja, mi smo za tebe sve odlučili, ti odaješ deo plate za keksi za sve u kancelariji, tako stvaramo pozitivne vibracije dobrote, ne budi škrt. Ali, oprostite, po čemu se to razlikuje od državnog sportskog kompleksa izgrađenog od mojih poreza? Ja sam možda hteo državnu kafanu, alo! Jedini prigovor ovde je taj da, ako ti se ne sviđa što korporacija odbija tvoju platu za fitnes — pa idi kod onoga ko odbija platu za bareve. Dobro, ali:
1. Svi odbijaju, a ja možda želim čistu zaradu!
2. Odbijaju +/- isto: za medicinu, obrazovanje, sport — da, uglavnom za isto ono za šta i država.
3. Ne sviđa ti se poreska politika supersocijalne države — ok, beži u drugu gde je drugačija, evo u Argentini su uopšte izbacili sav socijalni deo, pravi ankapistan, raj! Istina je da porezi sada idu Mileju u džep, a takođe i za finansiranje državne policije i tajnih službi, kako bi gnječili jadne prole-komiste koji sanjaju o državnoj medicini, evo ih lopova, gmazova! A narod, iz nekog razloga, sanja o životu u Skandinaviji, gde je indeks sreće praktično maksimalan na planeti.
Tako, dolazimo do zaključka: nije toliko važno koji režim imamo. Krađariće svi i uvek, ako pod krađom razumemo raspodelu novca koja tebi lično, dragi čitaoče, ne odgovara. Druga stvar je da li svi libertarijanci veruju da će uspeti da dospu u takvu vrstu budućnosti gde će ta raspodela odgovarati baš njima (!). Na primer, ako imaju dete i žele mu dobrog stomatologa, ženi psihoterapeuta, a sebi teretanu posle posla, i da sve to bude besplatno — onda je razumno da je smešno žaliti se na korporaciju koja ti sve to daje za tvoj trud. Ali to ne poništava sam princip: ne žele svi na svetu upravo ono što želiš ti. U svakom slučaju, neko će od nekoga uzeti novac (kako god se zvao: doprinosi, porezi, osiguranje, itd.) za nešto što njemu lično uopšte ne treba (ili on preferira da to uzme u novcu i sam reši, ali mu to ne dozvoljavaju). Zato, dragi moji, ne treba ulaziti u drhtavicu od reči „porez“, to je samo jedan od oblika naplate koji će biti sa nama uvek, pri svakom uređenju i pri svakoj ekonomskoj formaciji. Jer alternativa takvoj blagoj vlasti preko fitnes centara i besplatnih keksa je vojnik sa M1919 Browningom, ograda sa bodljikavom žicom i mesingani žeton za kašu od piljevine u menzi. Tako ili onako, bićemo nasilno iskorišćeni — razlika je samo u tome šta će biti navučeno na pesnicu u tom procesu, somotska rukavica ili oklopna.
