Sperryjev članak o tome da nema smisla protiviti se porezima, aktivno je diskutovan u komentarima telegram kanala, što je u velikoj meri i bio cilj objave. Ukratko, tekst govori o tome da ćete, jednom ili drugim načinom, čak i na slobodnom tržištu, ipak biti prisiljeni da date iznos uporediv sa državnim porezima i da će taj novac biti potrošen otprilike na isto ono na šta bi ga potrošila država, a pošto nema razlike, zašto se onda bunjiti.
U članku se prikazuju dve krajnosti. Jedna krajnost je organizacija preduzeća koje zahteva ogromnu količinu nekvalifikovanog rada, u uslovima gde postoji ogroman višak radne snage. Pozivajući se na istorijske primere, Sperry podseća da je u tom slučaju obično isplativije plaćati radnicima mrvice, i bolje je da to ne budu novac, već tokeni za hranu, dok se nezadovoljstvo potiskuje organizovanim nasiljem. Druga krajnost je organizacija preduzeća koje zahteva retke, visoko kvalifikovane stručnjake koje je teško pronaći, a uz to je potrebno paziti da ih ne preotmu konkurenti. Ovde poslodavac ne samo da im plaća poznu platu, već obezbeđuje i ozbiljne bonuse, od obične aparata za kafu u prostoriji za odmor do teretana, skupog zdravstvenog osiguranja za celu porodicu radnika, fleksibilnog radnog vremena i opcija za akcije kompanije.
U oba ekstremna slučaja, Sperry daje do znanja da radnik nije slobodan i primoran je da prihvata ono što mu se daje. U jednom slučaju – tokene za oskudnu hranu u prodavnici pri plantaciji umesto obične ljudske plate. U drugom – nepotreban teretan umesto jednostavnog povećanja plate. A zašto se, zapravo, to dešava?
Da bi bilo isplativo prisiljavati na rad pomoću nasilja, taj rad mora biti veoma monotonan, koncentrisan u prostoru i ne sme podrazumevati aktivna kretanja. Samo u tom slučaju može se završiti sa mobilnim naoružanim nadzornicima, kojih mora biti veoma malo u odnosu na radnike, inače trud izvođača prestaje da bude isplativ. Tako je obrada žbunja ili iskopavanje mineralnih sirovina odlično optimizovano za masovni robnički rad, dok to za ispašu stoke više nije slučaj. Ali, bilo kako, u uslovima slobodnog tržišta, ako već okupljate bandu razbojnika za organizaciju prisilnog rada, moraćete biti vođa te bande. Opustite se – i sutradan ćete otkriti da je vaš brigadir zauzeo vaše mesto, a vas već teraju da berete banane.
Naravno, plantator nije zainteresovan za takav ishod, on želi da njegovo pravo vlasništva bude zaštićeno, a da radnici, čak i naoružani, znaju svoje mesto. I tu mu u pomoć dolazi država. Ona postaje garant toga da će brigadir obezbeđenja umereno vredno obavljati svoj posao za pravi novac, a ne zapremiti plantaciju za sebe. Za to država uzima poreze, i od njih izdržava vojsku i policiju. Od tog trenutka plantator je osuđen. Sutra će država podići poreze na zemlju, uvesti poreze na nasledstvo, nacionalizovati latifundije ili na neki drugi način optimizovati privilegovanu klasu, jer ta klasa previše troši, a njena konfiskacija će neizbežno biti popularna među narodom. Ispada da za udeo svog profita plantator dobija iste te tokene za zaštitu, slično kao što njegovi radnici dobijaju tokene za hranu. A kvalitet obezbeđenja tih tokena će proizvoljno opadati kako se povećavaju apetiti emitenta.
Dakle, ili ste surovi spartijat koji lično sa kolegama organizuje kriptije kako bi iloti znali svoje mesto i ne mislili o pobuni, ili degenerišete u razmazjenog sibarita koji je svoje funkcije prisile delegirao na outsource, i pitanje vašeg ukidanja postaje praktično rešeno.
A šta je sa drugim ekstremnim slučajem? Uopšteno govoreći, na slobodnom tržištu mega-kvalifikovani stručnjaci neće prihvatiti bilo šta što im se ponudi. Poslodavac mu oprema teretanu u kancelariji jer on upravo to želi. Lenjo mu je da ide na trening posle posla, želi da ima tu mogućnost kada mu zakrpi, a ako poslodavac nije spreman na to, tu su njegovi konkurenti. I ako radniku dosadi teretana, bez problema će mu pored postaviti bar, samo radi, zlato moje. Ne želiš ništa suvišno, samo više novca – evo ti više novca, i radi makar od kuće. Naravno, sve ove mere za povećanje lojalnosti donose poslodavcu korist samo u slučaju da stručnjak iskreno uživa u svom poslu, ali drugačije i ne može biti, jer u suprotnom ne bi stekao svoje izuzetne kvalifikacije.
Međutim, čak i ako su glavni pokretači korporacije nekoliko mega-profesionalaca, ona ipak ne može bez tima prosečnih radnika, neko mora preuzeti rutinske poslove. I njih već ne moraju da biraju između teretane, bara ili gotovine u ruke. Prvo, to nije po njihovom rangu. A drugo, socijalni paket smanjuje profit, sledećićim smanjuje porez na profit. Plata pak, naprotiv, zahteva plaćanje poreza na platu. Zato korporaciji često bude isplativije da običnim zaposlenima isplaćuje manje u gotovini, a zauzvrat pruža usluge u naturi, što, naravno, stvara asocijacije na tokene za hranu u menzi pri plantaciji.
Dobro, a zašto korporaciji treba država? Iz istog razloga kao i plantatoru: da štiti interese korporacije grubom silom (prvenstveno kroz ograničavanje ulaska konkurenata na tržište, plus državne narudžbine). Naravno, korporacija kao rezultat takođe postaje ranjiva ako neki ili drugi visoki državni funkcioner odluči da je konfiskuje. Šta može biti zamena za državnog regulatora? Kao i u slučaju saveza plantatora, to bi morao biti neki situativni savez predstavnika industrije, koji se dogovara o dobrovoljno poštovanim normama i standardima. Ako sam biznis korporacije nije zasnovan na prisili, onda joj je život bez države ipak nešto lakši nego latifundištima.
Na taj način, država samim svojim postojanjem vrši razgradnju velikog biznisa: ona smanjuje njegove troškove nasilja nad radnicima ili konkurentima, i kao rezultat biznis dobija državne odlike. Malom biznisu je daleko teže priključiti se ovom mehanizmu, zato on čak i u postojećoj državi ostaje čistiji tržišni agent, a samim tim će mnogo lakše preživeti ukidanje države. Ovde ankapima ostaje samo jedno pitanje: može li društvo bez države održati visok nivo strukturne složenosti i duboku podelu rada u odsustvu velikog biznisa? Ili može li veliki biznis ostati takav u odsustvu države? Ovo pitanje ću za sada ostaviti otvorenim.
