Sada u vestima možemo videti kako neki redovni činovnik ili važan gospodin u belom mantilu, sa tragičnim licem, govori o gubitku generacije, lošim pametnim telefonima koji decu pretvaraju u depresivne zombije i potrebi za njihovom zabranom. Ovakve stvari, naravno, nisu novina. Tokom 1950-ih, političari su sa istom takvom žarom optuživali stripove za rast青少年 kriminaliteta. U 80-im – igra „Underworld and Dragons“ je navodno pravila od dece sataniste. U 90-im su za sve bile krive video igre. A sada je nastupila era svetog rata protiv pametnih telefona.
Ali kao se ispostavilo, ovakva panika nema osnovu. Nedavno je psiholog Kristofer Ferguson sproveo monumentalno istraživanje. Analizirao je podatke više od 80.000 mladih ljudi. Cilj je bio jednostavan: utvrditi kako godine u kojima je dete dobilo svoj prvi pametni telefon ili tablet utiču na njegovu psihu u odraslom dobu. Ispostavilo se da ovaj parametar apsolutno uopšte ne korelira sa depresijom, anksioznošću ili drugim mentalnim problemima u njegovim 20-im ili 30-im godinama.
Uplažena javnost može ukazati na pojavu pametnih telefona kao na najočigledniji uzrok toga koliko su sada rasprostranjeni mentalni problemi kod mlade generacije. Samo što istraživanje to nije potvrdilo. Ono je utvrdilo da je najvažniji prediktor slomljene psihe ono što naučnici nazivaju ACEs (Adverse Childhood Experiences), odnosno nepovoljna detinjstva iskustva. Jednostavnije rečeno, problem nije u tome što dete gleda Peppu Prase na Jutjubu, već u tome šta se dešava oko njega kada se ekran ugasi.
Ako se u porodici praktikuje psihološko, a naročito fizičko nasilje, ako roditelji vrište jedan na drugog kao žrtve, ako niko ne mari za dete na emocionalnom planu – tada psiha puca po šavovima. I nije važno da li je to dete sedelo na TikToku ili sakupljalo šišarke u šumi. Trauma je trauma, a uređaj, budući da je samo alat, ovde nema nikakve veze. Ali zašto onda čujemo toliko histerije baš u vezi sa ekranima? Kome je u interesu ova panika?
Kao prvo, to je potrebno političarima i birokratama. Rešavanje stvarnih, teških socijalnih problema je dugo, skupo i ne donosi brze političke poene. Ne možete jednostavno doneti zakon koji zabranjuje roditeljima da budu šupci, jer država principijelno nije sposobna da uđe u apsolutno svaku porodicu i tamo „popravi“ ljubav i međusobno poštovanje. Zato država obožava da imitira burnu aktivnost! Zabraniti uređaje u školama. Izreći kaznu korporacijama Meta ili Apple za „štetne algoritme“. Uvesti cenzuru na internetu pod sloganom „Pomislite na decu!“. Na kraju, birokratski aparat raste, budžeti se troše, a političari grade reputaciju spasilaca nacije. A deca su patila u stvarno toksičnim porodicama i nastavljaju da pate.
Kao drugo, to je neverovatno zgodno za neke roditelje. Priznati da je tvoje dete postalo anksiozno zbog tvojih izliva besa nad njim, da si potpuno zakazao kao roditelj – to je bolno. Mnogo je jednostavnije i prijatnije reći: „Sve je to prokleti telefon i algoritmi Kineza!“. Veštački neprijatelj je pronađen, a savest očišćena.
Niko ne osporava da je u svemu potreban balans. Naravno, deci je korisno da udišu svež vazduh, igraju se loptom, eksperimentišu i čitaju štampane knjige. Nemoguće je braniti beskonačno sedenje ispred ekrana, kada oči postaju kvadratne. Ali takođe ne sme se podleći ovoj jeftinoj prevari. Panika oko pametnih telefona je dimna zavesa koja odvlači fokus javne pažnje od onoga jedinog što je zaista važno: individualne odgovornosti. Odgovornosti odraslih za atmosferu koju stvaraju u svom domu.
Nikakvi Mark Cukerberg i Stiv Džobs ne mogu naneti detetu takvu traumu kakvu mu mogu naneti sopstveni roditelji. Decu je potrebno voleti, razgovarati sa njima, poštovati ih kao slobodne ličnosti, stvarati im sigurno utočište kod kuće. I tada im nikakav tablet ili pametni telefon neće naškoditi!
