Pretpostavimo da neki predstavnik anarho-kapitalističkog društva trenutno nije u stanju da primenjuje tržišne mehanizme ili da rešava bilo kakve zadatke uspostavljanja pravde. On spava, i u tom trenutku je potpuno pravno nepodesan. Ipak, on spava u kući, na krevetu, prekriven ćebetom, diše vazduhom i zauzima prostor. To jest, koristi određene resurse na koje bi drugi mogao da polaga prava. Ali pritom je u njegovo ime zaključen važeći ugovor o zakupu stana, korišćenju mobilne telefonije, zdravstvenom osiguranju, on ima rođake i poznanike – ukratko, uprkos trenutnom bespomoćnom stanju, on nastavlja da ostaje subjekt pravnih odnosa i objekat nečijih simpatija. Upravo ti odnosi mu omogućavaju da uspešno preživi periode svoje potpune nesposobnosti, uprkos tome što je, vrlo moguće, takođe i objekat nečijih antipatija.
Koliko dugo čovek može boraviti u bespomoćnom stanju, a pritom računati na to da ga okolina neće lišiti imovine ili čak života? To zavisi od toga koliko je okolina spremna da trpi tu situaciju. Što više resursa čovek troši u svom pravno nepodesnom stanju, što manje ima imovine koju se može koristiti za održavanje života, što su ljudi oko njega siromašniji i što mu manje simpatiju grade – to su veće šanse da se ne probudi. Stoga je za mirnog građanina, koji spava u svom krevetu nakon posla, rizik od nebuđenja minimalan, rizik neželjenog embriona da ne doživi rođenje je znatno veći, a rizik siromašnog čoveka u komi, povezanog na skupi sistem za održavanje života, je maksimalan – čim se svima onima koji su bili spremni da to finansiraju potroše resursi za plaćanje rada sistema, on će biti isključen. Uostalom, još manje su šanse za preživljavanje kod usamljenog autlouda (outlaw), za kojim svi jure i žele da ga unište: ovde će resursi onih koji nisu ravnodušni biti korišćeni ne za produženje njegovog života, već za njegovo skraćivanje. Takav faktor možda neće zadržati čoveka sa ekstremno kratkim horizontom planiranja, ali barem ne doprinosi recidivima.
Sastavljajući svoje individualne planove, svaka osoba može sasvim realno pretpostaviti situaciju u kojoj će se naći u položaju onog istog, nikome nepotrebnog siromaha u komi. Brinući se o tome, ona preduzima određene korake usmerene na to da smanji šanse za tako nepovoljan ishod. To mogu biti različite mere, od tradicionalnih sredstava, poput održavanja čvrstog prijateljstva sa pouzdanim ljudima, do naprednih tržišnih, poput kupovine pouzdanih osiguravajućih polisa. Zatim radi tržišni mehanizam usklađivanja individualnih planova, i postepeno se u društvu formiraju redovi u kojima ljudi osećaju sve manje poteškoća zbog brige o nesposobnim licima, te je stoga rado pokazuju – ovaj veliki trend prati čovečanstvo najmanje od neolita.
Sličan mehanizam radi i u situacijama sa bliskim horizontom planiranja. Ljudi čiji je ovaj horizont manje-više dalek, preduzimaju mere da po mogućnosti ne završe u situacijama kada se horizont planiranja približi, ili barem unapred daju sve neophodne instrukcije. Pri tome, da bi se instrukcije izvršile, potrebno je da i izvršioci takođe imaju dalek horizont planiranja. Može se, naravno, jednostavno osloniti na čvrsto pamćenje i zdrav razum mlađih, potpuno posvećenih rođaka i prijatelja, ali zahvaljujući tržišnim mehanizmima postoji praktičniji alat – osnivanje kompanija u kojima će te dugoročne tuđe instrukcije izvršavati lako zamenljiv zaposleni, za koga će dovoljan horizont planiranja biti vreme do prve sledeće plate – a takve se može naći uvek i svuda.
2.3.2. Čovek je smrtan
2.4. Nesavršeno društvo