Neki ljudi smatraju da se stacionarni bandita može pobediti isključivo iniciranjem nasilja prema njemu. Od njih se mogu čuti i pozivi na nasilnu revoluciju. Nekome takva ideja može čak izgledati razumno, ali pogledajte ovu stvar sa druge strane. Da bi se izvršio nasilan napad, potrebno je okupiti grupu ljudi sposobnih za to, jer kompletni pacifisti i oni koji su spremni da koriste oružje samo za samoodbranu ne mogu izvesti ovakav posao. Pojaviće se takvi ljudi, naravno, podržani od strane interesnih grupa koje takođe nisu protiv nasilja kao instrumenta za postizanje ciljeva. Ti ljudi će napasti vladu, usput saklečivajući i ubijajući sve koji im se nađu na putu, i preuzeti vlast u svoje ruke. Šta dalje?
Ništa se neće promeniti! Jedni nasilnici na vlasti će biti uklonjeni, a drugi nasilnici će zauzeti njihovo mesto. Naravno, sasvim je verovatno da će novi režim biti liberalniji, jer u takvoj nestabilnoj situaciji neće rizikovati da odmah pribegne metodama prethodnika. Ali sam stacionarni bandita neće nigde nestati, on će i dalje pokušavati da izgradi monopol na vlast putem nasilja. Postepeno će i nova lica na vlasti težiti sve strožim redovima. Tako je sa monopolnom političkom vlašću uvek bilo i uvek će biti. Ili neko zaista očekuje da će ljudi za koje je korišćenje nasilja ranije bilo norma, nakon preuzimanja vlasti odjednom postati mirni i dobri pacifisti? Bilo bi velike naivnosti tako verovati!
Zvuči kao da podržavamo državu. Međutim, ovo su samo praktična razmišljanja. Pošto želimo da postignemo slobodno nenasilno društvo, aktivistima spremnim na radikalne akcije je isplativije baviti se izravnavanjem balansa potencijala nasilja, obezbedivši opštu naoružanost, što će lišiti stacionarnog banditu mogućnosti da efikasno primenjuje silne mere. A bolje je uopšte razmisliti o metodama iskorenjivanja nasilja iz društva, o kojima konstantno govorimo. Putem preuzimanja političke vlasti i jednostavne smene lica na čelu stacionarnog bandite nikako se ne može postići nenasilje i sloboda!
