Jeste li čuli za ovo? Ako ste ikada preselili u drugu zemlju i imali neopreznost da naglas kritikujete lokalne poreze, birokratiju ili medicinu, verovatno ste u odgovor dobili sličan nalet ogorčenosti. Pritom to govore i lokalni „patrioti“, pa čak i drugi imigranti koji, očigledno, pate od teškog oblika Stokholmovog sindroma.
Iz nekog razloga, u glavama autoritarnih etatista država je neka vrsta sakralnog božanstva. Strog, ali pravedan otac koji je iz velike milosti „primio“ jadnog siročad-imigranta. A to znači da siroče mora pasti ničirak, ljubiti zemlju i ćutati. Ali mi razumemo da je sve to glupost koja se ne uklapa u zdrav razum.
Zamislite da ste se prijavili u skup hotel. Platili ste sobu mesec dana unapred, ostavili depozit. Ulazite, a tamo slavina curi, Wi-Fi hvata samo na balkonu, a hodnikom trče bubašvabe. Spuštate se na recepciju da izrazite nezadovoljstvo. I tada neki čovek u lobiju viče na vas: „Kako se usuđuješ da se žališ?! Ne sviđa ti se hotel – idi spavaj na cev za grejanje! Reci hvala što su ti uopšte dali ključeve!“. Zvuči kao ludilo? Ali to je apsolutno isto što i fraza „ne sviđa ti se – gubi se“.
Potrebno je još razumeti da imigracija uopšte nije „dobrotvorstvo“. Savremena legalna imigracija je stroga, pragmatična i veoma skupa procedura. Država vam zapravo prodaje pristup „svojoj“ infrastrukturi. I ona na tome sigurno ne gubi ni cent.
Vi plaćate taj pristup mnogo pre nego što vam stoplo stupi na novu zemlju. Plaćate vizne takse, prevode dokumenata, usluge agenata, jezičke testove, lekarske preglede. Prolazite kroz najstroži administrativni filter koji proverava vaše zdravlje, obrazovanje, odsustvo presuda i sposobnost da donosite novac. Državna vlast zemlje vas pušta ne zato što je dobra. Jednostavno ste vi gotov, obučen poreznik na račun drugoga, sa minimalnim rizicima za sistem.
Završava li se to dolaskom? Nipošto. U tom trenutku se uključuje nevidljivi brojač. Vaš život u novoj zemlji ima konkretnu cenu – cenu jednog sata života. Saberite svoj kirija, komunalije, osiguranja, namirnice, benzin, poreze i podelite sa 30 dana, a zatim sa 24 sata. Dobićete iznos koji dugujete ovom sistemu samo za pravo da udišete njegov vazduh. Čak i kada spavate ili ste bolesni – vaš brojač kuca. Neprekidno ulažete novac u lokalnu ekonomiju kao klijent banaka, supermarketa, osiguravajućih kuća, stanodavaca, koji, uzgred, plaćaju ogromne poreze. Čak i ako lično ne radite „na belo“ – ti porezi su već uračunati u cenu robe i usluga.
Pa zašto onda klijent, koji redovno plaća „pretplatu“ (u vidu ogromnih poreza i troškova života), nema pravo da kaže da je servis, blago rečeno, loš? Ljubitelji države obožavaju poslovicu „Poklonjenom konju se zubi ne gledaju“. Samo što konj uopšte nije poklonjen, već kupljen po dvostrukoj tarifi. I imamo puno pravo da se bunimo ako je konj neispravan.
Državljanstvo, uzgred, takođe ne menja ništa radikalno. Pasoš nije kraj igre niti indulgencija od naplate, već jednostavno „premium pristup“ u okviru istog tog ugovora. Jednom pokrenut brojač niko i nikada više neće isključiti.
Zato na reči zaštitnika stacionarnog bandita „pakuj kopere“ može se slobodno odgovoriti – da li to govoriš investitorima koji su u ovu zemlju uložili svoj kapital, svoj mozak i svoje vreme? Ljudi imaju puno pravo da zahtevaju kvalitetan servis, da se bune zbog visokih poreza i kritikuju nepravedne zakone. Na bilo kom jeziku i u bilo kojoj tački zemaljske kugle, bez obzira na poreklo i boju pasoša!

