„Ne sviđa ti se – gubi se!“, „Reci hvala što su te uopšte pustili!“, „U gostima se ponašaj skromnije, inače kofer, železnica, [zemlja odakle je došao]!“

Jeste li čuli za ovo? Ako ste ikada preselili u drugu zemlju i imali neopreznost da naglas kritikujete lokalne poreze, birokratiju ili medicinu, verovatno ste u odgovor dobili sličan nalet ogorčenosti. Pritom to govore i lokalni „patrioti“, pa čak i drugi imigranti koji, očigledno, pate od teškog oblika Stokholmovog sindroma.
 
Iz nekog razloga, u glavama autoritarnih etatista država je neka vrsta sakralnog božanstva. Strog, ali pravedan otac koji je iz velike milosti „primio“ jadnog siročad-imigranta. A to znači da siroče mora pasti ničirak, ljubiti zemlju i ćutati. Ali mi razumemo da je sve to glupost koja se ne uklapa u zdrav razum.
 
Zamislite da ste se prijavili u skup hotel. Platili ste sobu mesec dana unapred, ostavili depozit. Ulazite, a tamo slavina curi, Wi-Fi hvata samo na balkonu, a hodnikom trče bubašvabe. Spuštate se na recepciju da izrazite nezadovoljstvo. I tada neki čovek u lobiju viče na vas: „Kako se usuđuješ da se žališ?! Ne sviđa ti se hotel – idi spavaj na cev za grejanje! Reci hvala što su ti uopšte dali ključeve!“. Zvuči kao ludilo? Ali to je apsolutno isto što i fraza „ne sviđa ti se – gubi se“.
 
Potrebno je još razumeti da imigracija uopšte nije „dobrotvorstvo“. Savremena legalna imigracija je stroga, pragmatična i veoma skupa procedura. Država vam zapravo prodaje pristup „svojoj“ infrastrukturi. I ona na tome sigurno ne gubi ni cent.
 
Vi plaćate taj pristup mnogo pre nego što vam stoplo stupi na novu zemlju. Plaćate vizne takse, prevode dokumenata, usluge agenata, jezičke testove, lekarske preglede. Prolazite kroz najstroži administrativni filter koji proverava vaše zdravlje, obrazovanje, odsustvo presuda i sposobnost da donosite novac. Državna vlast zemlje vas pušta ne zato što je dobra. Jednostavno ste vi gotov, obučen poreznik na račun drugoga, sa minimalnim rizicima za sistem.
 
Završava li se to dolaskom? Nipošto. U tom trenutku se uključuje nevidljivi brojač. Vaš život u novoj zemlji ima konkretnu cenu – cenu jednog sata života. Saberite svoj kirija, komunalije, osiguranja, namirnice, benzin, poreze i podelite sa 30 dana, a zatim sa 24 sata. Dobićete iznos koji dugujete ovom sistemu samo za pravo da udišete njegov vazduh. Čak i kada spavate ili ste bolesni – vaš brojač kuca. Neprekidno ulažete novac u lokalnu ekonomiju kao klijent banaka, supermarketa, osiguravajućih kuća, stanodavaca, koji, uzgred, plaćaju ogromne poreze. Čak i ako lično ne radite „na belo“ – ti porezi su već uračunati u cenu robe i usluga.
 
Pa zašto onda klijent, koji redovno plaća „pretplatu“ (u vidu ogromnih poreza i troškova života), nema pravo da kaže da je servis, blago rečeno, loš? Ljubitelji države obožavaju poslovicu „Poklonjenom konju se zubi ne gledaju“. Samo što konj uopšte nije poklonjen, već kupljen po dvostrukoj tarifi. I imamo puno pravo da se bunimo ako je konj neispravan.
 
Državljanstvo, uzgred, takođe ne menja ništa radikalno. Pasoš nije kraj igre niti indulgencija od naplate, već jednostavno „premium pristup“ u okviru istog tog ugovora. Jednom pokrenut brojač niko i nikada više neće isključiti.
 
Zato na reči zaštitnika stacionarnog bandita „pakuj kopere“ može se slobodno odgovoriti – da li to govoriš investitorima koji su u ovu zemlju uložili svoj kapital, svoj mozak i svoje vreme? Ljudi imaju puno pravo da zahtevaju kvalitetan servis, da se bune zbog visokih poreza i kritikuju nepravedne zakone. Na bilo kom jeziku i u bilo kojoj tački zemaljske kugle, bez obzira na poreklo i boju pasoša!

Voluntarist, Bitarh

Kako bezbedno preći granicu osobi koja ima „nepravilne“ pogledi sa tačke gledišta države

Prelazak granice države sa represivnim režimom nije samo kupovina karata i pakovanje neophodnih stvari u kofer. Za one koji su možda nekada govorili protiv njegove politike, čuvali materijale koji mu nisu bili po volji, a naročito za one koji su vodili aktivne opozicione aktivnosti usmerene protiv stacionarnog bandite – ovo je pre svega pitanje digitalnih tragova. Telefon, laptop, USB stičevi – sve je to izvor rizika. Zato bi trebalo da razmotrimo niz praktičnih preporuka koje će pomoći da se smanji ranjivost i očuva bezbednost vama i drugima.

Glavno pravilo je da preko granice ne nosite ništa suvišno. Posebno ako se na uređajima nalaze podaci povezani sa aktivizmom ili kritikom vlasti. U idealnom slučaju – ne nosite sa sobom glavni telefon i medije na kojima su bile sačuvane takve informacije. Čak i „obrisani“ fajlovi se često mogu vratiti, naročito uz resurse kojima raspolaže FSB (ili tajne službe drugih zemalja). Kod ozbiljnih rizika, bolje je unapred prebaciti podatke u zaštićeno cloud skladište, a uređaje na kojima su bili, formatirati i baciti/prodati. Ovo je posebno važno za ljude koji su bili u zoni povećane pažnje ili su se bavili ozbiljnim aktivizmom.

Pre polaska treba se ozbiljno pripremiti. Prikupite važne kontakte, dokumente, fotografije, rezervne kopije lozinki, fajlove kripto novčanika i druge kritične podatke. Spakujte ih u šifrovanu arhivu (na primer, pomoću 7-Zip-a) ili kreirajte fajl-kontejner (na primer, preko VeraCrypt-a) za dalje otpremanje u cloud. Koristite dugačku i jedinstvenu lozinku, koja se istovremeno mora razlikovati od lozinke za cloud barem za nekoliko znakova. Kritično je smisliti dobru asocijaciju za ovu lozinku, kako je sigurno ne biste zaboravili čak i u stresnoj situaciji.

Nakon kreiranja arhive, otpremite je u nekoliko nezavisnih cloud skladišta. Pri tome koristite naloge koji nisu povezani ni sa vašim aktivizmom, ni sa vašim stvarnim identitetom. Takođe, obavezno preuzmite i proverite da li se arhiva otvara, jer sigurno ne želite da izgubite sve zbog neke nepredviđene tehničke greške. Uverite se da precizno pamtite lozinke za kontejner i za cloud naloge. Neki ljudi takođe preferiraju korišćenje plaćenih i privatnijih servisa, kao što je Proton (naravno, sa novim nalogom, kreiranim specijalno u tu svrhu). Pritom je bezbedno otpremati svoje podatke samo u cloud-ove u jurisdikcijama koje su neprijateljske prema vašim državnim vlastima. Za građane RF to je skoro cela Evropa i Amerika, može se koristiti Google Drive, mada preporučujemo plaćene zaštićene servise tipa Proton Drive, Filen, Sync, MEGA, Internxt, NordLocker. Platite isključivo kriptovalutama, poželjno Monero (XMR) ili bitkoinom preko miksera.

Idealna strategija bi bila prelazak granice sa „čistim“ uređajem, na kojem nisu instalirane suvišne aplikacije, nema osetljivih prepiski i na kojem nikada nije izvršen prijava na naloge društvenih mreža koje želite da sakrijete. Takođe, u uređaj nikada ne smeju biti umetnute SIM kartice koje su korišćene u aktivnostima koje režim ne voli (bezbednosne službe to mogu vrlo lako otkriti samo saznanjem IMEI broja uređaja, koji će u bazama operatera svetleti zajedno sa svim brojevima telefona koji su na njemu korišćeni). Naravno, poželjno je imati neku staru aktivnost na uređaju, kako preterana čistoća takođe ne bi izazvala sumnje. Uostalom, čak i u tom slučaju možete reći da je stari uređaj jednostavno ukraden, izgubljen ili se pokvario, pa je morao biti zamenjen.

Tajne službe imaju resurse da detaljno analiziraju vaše uređaje i medije, zbog čega digitalna higijena postaje jednostavno neophodnost za preživljavanje. Unapred sprovedena priprema za prelazak granice daje vam kontrolu nad situacijom i mir, a samim tim i manji rizik da izazovete sumnje bezbednosnjaka. A to će, naravno, osigurati bezbednost vas i onih sa kojima sarađujete.

Voluntarista, Bitarh

Vreme je za beg?

U Vzgledu se u poslednje vreme diskutuje pitanje „Vreme je za beg“. Prvo je izašao članak o rezultatima poslednjeg anketa Levada centra na ovu temu. Potom je usledio članak kao nastavak teme: kome, kuda bežati i ko šta od toga dobija. Kako Ankap-tjan gleda na ovo pitanje? Da li je to ne vuče bliže drugim tjan?

Tata

Da li me vuče baš u Japan, oto-san? Ne baš: jezik ne znam, običaji su čudni, strancima ne pridaju mnogo značaja. Sjajna je zemlja da se ode i divi, upravo zbog svoje egzotičnosti, ali se tamo uopšte ne želi zadržavati dugo. Iako, naravno, sa Severnom Korejom ili Haitijem svoju željenu budućnost povezujem još manje…

Pročitala sam ponuđene linkove i bila prilično iznenađena time što se čak i u tako prilično lojalističkom izdanju kao što je Vzgled, masovna emigracija i značajni emigracioni trendovi u zemlji diskutuju ne samo na nivou „stranom agentu su platili još jednu laž“, već i donekle promišljeno.

Ja, iskreno govoreći, uopšte ne razumem kako u 21. veku može ozbiljno govoriti o poželjnosti stalnog prebivališta na bilo kojoj teritoriji. Mobilnost je postala jedno od najvažnijih dostignuća čovečanstva tokom naučno-tehničke revolucije. Ljudi stiču mogućnost da se kreću sve dalje, sve češće i sve jeftinije, a svaki odstup od tog trenda doživljava se kao stagnacija ili čak degradacija.

Do 20. veka je ogromna većina živela i radila u granicama jednog sela. U 20. veku ljudi su se navikli na pendlarsku migraciju: ujutru u fabriku, uveče nazad u spavaću četvrt. U 21. veku se postepeno normalizuje život tamo gde je komforno, jeftino i gde još nije dosadilo, rad na daljinu tamo gde se više plaća, a pritom povremeno putovanje tamo gde je zanimljivije. A ako ima dovoljno novca da se stalno putuje tamo gde je zanimljivije, onda se čak i ne mora brinuti o pronalaženju mesta gde se može jeftino živeti veći deo godine. Države, sa svojim smešnim birokratskim ritualima pri prelasku granica, doživljavaju se kao dosadna smetnja, za čije nestajanje čovek neće ni malo žaliti, jer osim pitanja dobijanja vize, čovek sa državom praktično ne komunicira ni o čemu drugom. Bar tako svet izgleda očima onih koji se osećaju usklađeno sa novim trendovima.

Kako udeo takvih nomada u svetskoj ekonomiji bude nastavio da raste, sve veći broj servisa, koji su trenutno po tradiciji više zabrinuti za mišljenje rezidenata, orijentišaće se ka zadovoljavanju upravo njihovih potreba. Upravo zato prilično smešnim izgledaju strašilačke priče poput „šta ako neko kupi put i zabrani prelazak preko njega?“. Izgubiće klijente, to je sve. Zemlju i infrastrukturne objekte na njoj ljudi kupuju da bi iz njih izvukli maksimalnu dobit, a u novim realnostima to znači da svaka osoba koja dođe mora lako da se snađe u lokalnim pravilima, inače će jednostavno otići tamo gde ga ne nerviraju razni pohlepni ljudi.

A stalni rezidenti, koji uopšte nemaju želju za promenom mesta, u nadolazećoj stvarnosti će se naći u ulozi osoblja koje obezbeđuje rad lokalne infrastrukture i stvara kolorit. Ako to dobro rade, biće protoka klijenata. Ako loše, okolina će se pretvoriti u malo posećivano zaboravljeno mesto. I u zaboravljenim mestima će biti nekakvog života. Gle, čak i u amazonskoj džungli neko živi, i ništa se ne dešava.

Normalan radni dan