Zašto policija voli da te uhvati u pušenju na nedozvoljenom mestu ili zbog reposta pesme na „VKontakte“, ali ne žuri da potraži ukradeni bicikl ili razreši stvarni zločin? Sve je jednostavno: za sve je kriva ozloglašena „paločna sitem“ (KPI).
Zamisli: policajac mora da sakupi određeni broj „palica“ – razrešenih zločina, kazni, zapisnika. Ako tokom kvartala ne sakupi potreban broj, nadređeni će biti nezadovoljni: nema premije, nema unapređenja, a mogu ga čak i ozbiljno opomenuti. Pri tome, svake godine mora da poboljša rezultate, takmičeći se sa samim sobom iz prošlosti (to se zove princip „APPG+1“: analogni period prošle godine + jedna palica više). To je neka vrsta večnog trčanja u krug, gde je svaka naredna godina još gora od prethodne.
Kao rezultat toga, pravi zločini su često teški za razrešenje, a neki čak i kvare statistiku. Ukrali su ti telefon ili su čak počinili težak zločin? Srećno u pokušaju da nateraš na registraciju prijave, jer je to istražiti teško i zamorno, jednostavnije je pretvarati se da zločin nije postojao. Posebno nerado preuzimaju teške zločine bez jasnih dokaza – jer oni samo povećavaju procenat nerazrešenih predmeta, što znači da pogoršavaju statistiku. Policija preferira da se hvati za „zločine“ bez žrtava – na njima je najlakše zatvoriti izveštaj. Uhvaćen si na ulici sa pivom ili si prekršio neku ludačku zabranu „propagande“ – odlična palica za izveštaj! I policajac je zadovoljan, i statistika cveta.
Pritisak da se plan ispuni po svaku cenu gura neke zaposlene na direktno falsifikovanje. Ako nema dovoljno stvarnih zločina, statistika se mora „praviti“. Jer za ispunjenje i preispunjivanje planova, nadređeni ne samo da hvale, već redovno isplaćuju premije i nagrade zaposlenima. To mogu biti novčani bonusi, dodatni godišnji odmori ili čak ubrzano napredovanje u karijeri. Priča se da „uspešnim“ policajcima ponekad čak dodeljuju i stanove. Paločni sistem se podstiče na svim nivoima, stvarajući ogroman mamac da se jure sitni „prestupici“ bez oštećenih i čak fabriciraju predmeti.
Na Zapadu, s druge strane, takav sistem se u principu smatra divljštinom i lošim tonom. U 26 američkih saveznih država zakonski su uopšte zabranjene bilo kakve „kvote“ za hapšenja i kazne. U ostalim državama takve prakse zvanično nisu podstaknute i pod strogom su društvenom kontrolom, jer se smatraju formom korupcije.
Naravno, ne idealizujemo zapadne zemlje – i tamo je država takav isti stacionarni bandit. I u nekim mestima dolazi do preterivanja. Na primer, u Kanadi postoji neobjavljena statistika, i odatle redovno stižu vesti o sličnim progonima zbog raznih „zločina“ bez žrtava. Ali ipak se često može primetiti razlika između motivacije činovnika i pripadnika sigurnosnih službi na Zapadu i onoga kako se to dešava kod nas, što ima ogroman uticaj na živote običnih ljudi.
Što je najtužnije – ovaj paločni sistem bukvalno motiviše policiju na represije protiv mirnih ljudi. Kada je potrebno hitno ispuniti plan, lako je fabricirati predmet ili kazniti zbog neke gluposti, čak i ako niko nije nastradio od tvojih postupaka. Zato imamo toliko „zločina bez žrtava“, gde ljudi sede bez krivice, dok pravi kriminalci šetaju slobodno.
