Od trenutka prve konceptualizacije psihopatije u modernoj psihijatriji, ovo stanje se smatralo praktično neizlečivim. Međutim, postoji eksperimentalni pristup koji može opovrgnuti ovakav pogled. Šemska terapija – psihoterapija za lečenje poremećaja ličnosti, koja se dobro pokazala u terapiji graničnog poremećaja, ali je takođe prilagođena i pacijentima sa drugim problemima, uključujući one koji imaju visoke nivoe psihopatije.
Postoji istraživanje slučaja šemske terapije psihopatije kod 25-godišnjeg silovatelja. Njegov otac je bio okrutan čovek, koji je primenjivao prebijanje i autoritativno vaspitanje. Od 8. godine pacijent je pokazivao ozbiljne probleme u ponašanju, u 17. godini je prvi put osuđen za napad sa nanošenjem teških telesnih povreda, a u 19. godini je zajedno sa saučesnikom izvršio silovanje, nakon čega je pokušao da svu krivicu prebaci na žrtvu (nazivajući je prostitutkom i tvrdeći da je dala saglasnost) i na saučesnika (govoreći da ga je on na to primorao).
Prvo je pacijent uradio PCL-R test. Dobio je 4 od 8 bodova u interpersonalnoj komponenti (lažljivost, manipulativnost itd.), 7 od 8 u afektivnoj (nedostatak empatije, krivice, drugih emocija i neprihvatanje odgovornosti za svoje postupke), 6 od 10 za impulsivnost i 8 od 10 za antisocijalnost (istorija problema u ponašanju i kriminaliteta). Uzimajući u obzir i crte van komponenti (seksualna razvratnost i sklonost ka brojnim kratkotrajnim vezama), dobio je 28 od 40 bodova – visok nivo psihopatije.
Terapija je trajala 4 godine. Tokom prve godine terapeut je sticao poverenje pacijenta i radio na njegovoj kontroli impulsivne agresije. Takođe je razgovarao o njegovim ranim problemima u ponašanju i podsticao ga na procenu sopstvenih emocija. U početku je pacijent imao poteškoća sa tim i nije želeo da prizna krivicu za učinjeno. Međutim, kasnije je uspelo da se kod njega izazove osećaj krivice. Zaplakao se, priznao odgovornost, žalio se što nije uspeo da se obuzda i rekao da zaslužuje da iskupljuje ovaj postupak do kraja svog života. Nakon godinu dana, terapeut je uspeo da uspostavi blisku emocionalnu vezu sa pacijentom koristeći empatičku konfrontaciju (ubeđivanje pacijenta u iskrenosti svojih namera).
U drugoj godini pacijent je odlučio da prekine sa prošlošću. Pored toga, stupio je u vezu sa devojkom (koja je često pratila njegovu majku prilikom poseta klinici), nakon čega je sa terapeutom počeo razgovore o prijateljstvu i ljubavi. Iako je veza kasnije prekinuta zbog prevare sa strane devojke, on je i dalje želeo da izgradi zdrav odnos.
U poslednje dve godine pacijent je radio imaginacijske vežbe u kojima je zamišljao, opisivao i prorađivao sećanja na okrutne postupke svog oca. Nakon toga mu je dozvoljeno da napušta kliniku, stupio je u novu vezu i prošao resocijalizaciju. Po završetku 4 godine terapije bio je pušten na slobodu, našao posao, dobio dete i više nije učestvovao u kriminalnim aktivnostima.
Još 3 godine bio je pod nadzorom terapeuta i ponovo je polagao PCL-R test. Sada je dobio samo 1 od 8 bodova u interpersonalnoj komponenti, 1 od 8 u afektivnoj i 3 od 10 za impulsivnost. Naravno, antisocijalna komponenta je ostala nepromenjena, ali to je prvenstveno zbog njenog istorijskog karaktera. Ukupno je sakupio 14 od 40 bodova, što više ne predstavlja visok pokazatelj psihopatije.
Naravno, ovakav pristup je veoma dugotrajan. Kreiranje i primena farmakoloških sredstava za ispravljanje disfunkcije mehanizma inhibicije nasilja, zbog koje se manifestuju interpersonalna i afektivna komponenta psihopatije i nedostatak određenih emocija kod čoveka, potencijalno može dati brži i pouzdaniji rezultat. Ali, on barem razbija mit o neizlečivosti psihopatije i nasilnog ponašanja, što nam daje ogromne perspektive u iskorenjivanju problema nasilja u ljudskom društvu. Takođe treba uzeti u obzir da su urođene predispozicije za slabu inhibiciju nasilja u praksi sklone da se manifestuju pod negativnim uticajem okoline, stoga je veoma važan pravilan psihološki rad sa decom.
