Ovu temu sam predložila Mihailu Svetovu da je razradi u svom nastupu na MTL-Festu 2023, ali on je više voleo da priča o tome da treba razmišljati o globalnim stvarima i graditi libertarianski internacional. Prilikom pripreme MTL-Festa 2024, predložila sam Mihailu Požarskom temu „Šta da radi libertarijanac u Rusiji“, ali on je pričao o tome zašto je emigracija svinjac i kako svaki ko pobegne iz zemlje pogoršava situaciju za one koji su u njoj ostali. Verovatno je bolje da ja sama razmislim o ovoj temi, nego da dalje gnjavim istaknute blogere, oni su već rekli ono što su želeli.
U razmišljanjima oba Mihaila postoje zajedničke note. Svetov podseća na to da je politički emigrant izbeglica, da je obično siromašan, da je sve izgubio u otadžbini i da ne treba da se oseća sigurno na novom mestu, već naprotiv, treba da se drži percepcije „ja sam u ratu“, kako bi bio u tonusu, bio ljut, bio spreman da se drži svojih i sveti račune neprijateljima. Požarski govori o izgubljenim emigrantima koji, preselivši se u drugu zemlju, nastavljaju da žive na cringy način starim političkim agendom, kako bi sebi pružili makar neki osećaj potrebnosti i makar neki smisao svog života.
Krajnje mi se ne sviđa ni način na koji Požarski opisuje emigrante, ni to kime Svetov želi da oni budu. U mojim predstavama, libertarijanac je osoba sa razvijenim osećajem sopstvenog dostojanstva, koja ume organski da se uklopi u tržište, ceni dobrovoljnu saradnju i zna da upravo preduzetnici guraju svet napred. Funkcija libertarijanca je da mirno napreduje, čuva svoje bogatstvo i bude primer svima koji takođe žele da postanu dostojna osoba.
Čak i bežeći iz stare zemlje u novu u žurbi i bez imovine, libertarijanac ne sme to da oseća kao „ja sam žrtva, sve sam izgubio“. Ne, on je uspešno zatvorio neperspektivan projekat i odmah pristupio realizaciji novog, uzimajući u obzir stečeno iskustvo. Da li treba potpuno da se zatvori u svoje uređenje? Ako je to neophodno, u najodgovornijoj fazi svog novog životnog projekta – da. Čim se pojavi mogućnost, važno je odmah podići glavu iznad trenutnih briga, razgledati se, uspostavljati ili osvežavati prijateljske i poslovne kontakte, osmišljavati svoj novi položaj u širem kontekstu.
Treba li potpuno odbaciti sve što je ostalo u Rusiji ili drugoj zemlji iz koje je emigrant došao? Opet, ne odbaciti, već preispitati. Može se, recimo, ne samo pratiti kako stvari stoje u rusko-ukrajinskom ratu, već izabrati konkretnu brigadu, donirati joj za opremu, i već sa ponosom pričati bliskima, recimo, gledajte kako moja brigada hrabro se bori. Ili, recimo, umesto učešća u jadnim izbornim kampanjama negde na kraju sveta, jednostavno imenovati sebe za poslanika upravo ovde, u dijaspory, i sticati iskustvo u realnim poslovima, zarađivati realan autoritet. Država je negde tamo, a društvo – evo ga, ovde. Svi smo mi individualisti, mi formiramo društvo, a ne idemo na поклон državi, kao neki jadni kolektivisti.