Pogledala sam Andor. Veoma je zanimljivo, neočekivano zrelo za ovaj franšajz i prilično aktuelno.
Naravno, posmatrajući režim cara Palpatina, nisam mogla a da ne mislim na režim drugog diktatora na slovo P, već iz naše galaksije. Naravno, postoji mnogo razlika između njih. Imperija nema spoljne neprijatelje, već samo privremeno nekontrolisane periferije, povremeno buntovne provincije i tako dalje. Ukratko, to nije RF, već više neka vrsta srednjovekovne Kine. S druge strane, RF nema parlamentarsku opoziciju. Povstanički pokret Imperije finansira lokalna aristokratija, a sastoji se uglavnom od preduzetnika. U RF-u takođe okosnicu protesta čine frilanseri i drugi koji rade od kuće, a finansiran je putem kroudfaninga. Veliki biznis i ovde i tamo potpuno sraščen sa državom. Uglavnom, ima mnogo zanimljivih paralela.
Sada bih želela da vidim šta nam serija govori o metodama povstaničkog pokreta.
Veoma velika pažnja posvećena je konspiraciji. Do te mere da se izvršiocima može lako žrtvovati, pa čak i samostalno eliminisati ako postoji pretnja otkrivanja ključnih koordinacionih figura. U RF-u nije tako, jer se protest može koordinirati iz inostranstva, čak i bez skrivanja, ali uz dovoljno sigurnosti, dok od Imperije nikakve državne granice ne mogu zaštititi.
Ideja finansiranja povstanika putem eksproprijacije imperijalne imovine nije nova i duboko je ukorenjena, između ostalog, i u Ruskom carstvu. U tom kontekstu, insistiranje ruske opozicije na razotkrivanju korupcijskih šema imperijalne elite izgleda potpuno kontraproduktivno.
Nedovoljno je razrađena tema siseka „borbeno krilo – umereno krilo“. Iako bi se činilo da povstanci imaju simpatizere u Senatu, nigde sa visoke govornice ne odzvanja: „vidite, do čega dovode vaša lokalna preterivanja, zašto to zaošravate, hajde da ne teramo očajne ljude na ekstremističke akcije, jer je rat odavno završen, zar nije vreme da počnete da popuštate šrafove?“. Umesto toga, parlamentarna opozicija se vodi agendom koja uopšte ne korelira sa borbenim akcijama, što slabi njenu retoričku snagu. A ubrzo će, kao što je poznato, Senat biti potpuno raspušten.
Veoma me je obradovao lik koji je u pauzama između priprema za borbenu akciju pisao knjigu o ankapu manifest Otpora. Pravo sam osetila srodnu dušu. Nažalost, u Imperiji nema društvenih mreža pa čak ni telegram kanala za promociju takvih manifesta, što snažno centralizuje svaku organizacionu aktivnost.
U seriji se beleži zakonitost koju primećuje Džejms Skot, a to je da upravo narodi koje je imperija ugnjetala ispoljavaju svoju etničnost i svaku tu jedinstvenu kulturu, dok ljudi koje je imperija „prožvakala“ postaju unificovani i gube odlike bilo kog etnosa. Pritom, u suštini, etničnost se lako stvara od nule na bazi bilo kojih tradicija izvučenih iz prašnjavih ostava — ili stilizovanih pod njih. O tome nam piše Aleks Rozov u Meganezijskom ciklusu, i to isto može reprodukovati, ako želi, svaka zajednica koja se suprotstavi imperiji radi jačanja svog identiteta, recimo čak i libertarijanci. Mi smo, na primer, ne samo neki došljaci Rusi, već već sasvim pravi montelibertarijanci.
Čitaocu može izgledati čudnim moj izbor karakteristika serije za pregled. Ali neću se rasplinjivati o njenim umetničkim vrlinama. One postoje, i da one nisu tu, ne bi bilo smisla ići dalje.
