Pronašla sam vremena da pogledam novi snimak tima čijim aktivnostima i dalje pratim. Bila sam prijatno iznenađena. Kao što je obično slučaj u njihovim poslednjim video snimcima, tu je predstavljena prilično čvrsta analiza proučavanog pojma – u ovom slučaju reč je o legitimnosti. Ali, pored toga, ovog puta je data i zanimljiva prognoza o tome da će sticanje legitimnosti od strane različitih nedržavnih formacija (svakojake slobodni gradovi i druge ugovorne jurisdikcije) u očima tradicionalnih država teći otprilike tako, kako se sada učvršćuje legitimnost talibanskog režima.
Тег: legitimitet
„Legitimni“ i „nelegitimni“ banditi
Nedavni slučaj preuzimanja vlasti u Avganistanu od strane pokreta „Talibani“ samo još jednom potvrđuje teoriju stacionarnog bandita, prema kojoj države ne nastaju zahvaljujući mitskom društvenom ugovoru, već zato što nomadski banditi odluče da se naselje i pređu sa neregularnih pljački na stabilno nametanje danaka (ili oporezivanje) i potčinjivanje ljudi. Čak i najliberalnije i najdemokratskije države i dalje nastavljaju ovu tradiciju, jer i u njihovom slučaju pojedinac nema pravo da se ne pokori redovima i poreskim stopama ustaljenim odozgo – neslaganje sa tim se kažnjava nasiljem, baš kao i u slučaju bandita koji je napao nenaoružanu i bespomoćnu žrtvu. I čak pružanje određenih društveno korisnih usluga od strane države ne menja suštinu – to je isto što i takozvano „kroševanje“ (zaštita), u kojem ili pristajete da plaćate banditima za određenu zaštitu, ili će oni napasti vas.
Ali još je važno primetiti to da je legitimitet konkretne grupacije na svetskoj sceni, odnosno njeno priznanje kao države od strane drugih država, isključivo pitanje pobede i preuzimanja vlasti. Još juče talibansko-teroriste neke države su danas već spremne da priznaju, i čak se vode razgovori o saradnji, uključujući i ruske državne strukture na nivou Ministarstva spoljnih poslova. Na isti način su u svoje vreme bili priznati banditi boljševici, nakon što su preuzeli vlast, dok su odjednom predstavnici prethodne, carske vlasti postali banditi.
Pobednika priznaju i sa njim uvek razgovaraju, čak i ako je on još juče bio ludi bandit. I to je jedino, a ne neki „društveni ugovor“, što razlikuje „legitimnu“ i priznatu političku silu od „nelegitimnog“ bandita-teroriste. Ali sama suština ostaje ista.
