Put u Crnu Goru

Uspešno sam stigla u Crnu Goru. Iako „uspešno“ nije sasvim precizna reč, jer je u procesu napravljeno mnogo grešaka i izgubljeno mnogo novca. Uopšte, putovanja su, u poređenju sa 2019. godinom, kada sam poslednji put išla izvan Rusije, postala mnogo komplikovanija.

Najneprijatnije otkriće bilo je to što se sada ne mogu verovati agregatori prilikom kupovine avionskih karata. Rado će vam, bez ikakvih napomena, prodati kartu za let koji u principu nećete moći da iskoristite, što prodavac zna već u trenutku transakcije, a tu kartu neće biti moguće ni vratiti. Tako, nisam uspela relativno jeftino da doletim do Beograda preko Istanbula, pa sam morala hitno da kupim bukvalno pretposlednju preostalu direktnu kartu za Beograd, u biznis klasi, za ogromne novce. Zatim me u samom Beogradu nisu pustili u grad jer nisam imala PCR test, pa sam morala da prespavam u tranzitnoj zoni. A kada je došlo vreme za prijavu na let za Tivat, ispostavilo se da niko neće za mene prebaciti prtljag sa jednog leta na drugi. Na kraju su mi dodelili menadžera koji me je bukvalno za ruku proveo kroz pasoški kontrolu (odsustvo testa je magično prestalo biti problem), zatim sam preuzela prtljag na lost&found šalteru, pa se na prijavi ispostavilo da sistem ne vidi moju kartu, otišli smo do šaltera avio-kompanije gde me je sistem ipak prepoznao, odštampali su mi papirnu kopiju karte, i sa njom je kvest oko ukrcavanja u avion konačno uspeo da se završi… Ono što mi se dopalo kod Srba jeste to što su svi doživljeli ovaj haos sa humorom, sve formalnosti su odmah, čim se pojavi stvarni problem, odbačene u stranu, tako da je putovanje kroz aerodrom bilo ispunjeno veselim smehom i šalama na lošem engleskom.

U Tivtu sam ignorisala usluge taksista (to je bilo zaista teško), pešice sam otišla do autobuske stanice, kupila kartu za Budvu, iskoristila javni wifi kako bih javila osobi koja me čeka kada da me očekuje, i nakon toga više nije bilo nikakvih problema.

Genrih, do preksutra predstavnik jedine porodice koja se preselila u Crnu Goru u okviru projekta Montelibero, ispostavio se kao sasvim običan libertarijanac, kakvi oni i treba da budu prema libertarijanskim propagandnim materijalima: poslovan, energičan, ljubazan, koji pridaje veliku pažnju izgradnji sopstvene reputacije – i bez ikakvih nametljivih fetiša koji nisu retki kod političkih i društvenih aktivista. Uglavnom, sumnjam da ćemo on i ja dobro sarađivati. Prenela sam mu gotovinu za fond projekta – doduše, samo tuđu, jer moji propusti na putu verovatno neće dozvoliti da u skorije vreme investiram značajnu sumu, pa je bolje da sačuvam ostatak novca za avans budućem stanodavcu radi dobijanja povoljnijih uslova.

Juče sam sa Genrihom otišla iz Budve u Bar. Ako je Budva čisto turistički grad, smešten u prilično uskom priobalnom pojasu između mora i stena, koji se već aktivno penje na te iste stene – Bar je mnogo prostraniji, tamo ima mnogo praznog prostora direktno u urbanom zoni, i deluje nešto samostalnije. Pritom ne izgleda siromašno i zapušteno, iako se oseća određena preostala „sovkovska“ atmosfera. Uglavnom, potrudiću se da pronađem smeštaj baš tamo, a ujedno će to biti znatno bliže lokaciji naše buduće libertarijanske zajednice.

Neočekivano su odlučili da me imenuju za direktorku projekta – to je uglavnom povezano sa deficitom kadrova i urednošću mojih dokumenata, a ne sa nekim izuzetnim poslovnim kvalitetima. Ali, naravno, potrudiću se da ne izdam očekivanja. Razumeljivo je da fond još uvek ne može sebi priuštiti konkurentnu platu, tako da ovo izgleda više kao društveni angažman. Koliko razumem, fond je do danas prikupio oko 25 hiljada evra od potrebnih 70 hiljada za kupovinu zemlje, i ovaj tempo očigledno omogućava da se završi započeto, pri čemu verovatno neće biti jednog učesnika sa kontrolnim paketom. Prekosutra dočekujemo još jednu porodicu doseljenika.

Što se tiče kanala, nadam se da ću ubuduće zadržati uobičajeni tempo objava od oko jedne dnevno. Uzgred, veliko hvala svima koji su, sazvavši za moje probleme sa kartama, poslali nekoliko neuobičajeno velikih donacija. To već pokriva otprilike petinu gubitaka – a nisam se čak ni obratila nikome sa direktnim molbama, jer mi je bilo neprijatno da tražim od ljudi da plaćaju rezultate moje sopstvene gluposti.

Pogled iz prozora hostela na Stari grad Budve. U Baru će, naravno, pogled biti znatno banalniji.

Leave a Reply