U opravdanje intravrsnog nasilja kao potpuno normalne pojave u prirodi ponekad se može čuti argument o sebičnosti gena. Budući da je sva biološka evolucija prvenstveno evolucija gena koji teže maksimalno efikasnom očuvanju i kopiranju samih sebe, a tek nakon toga evolucija jedinki i populacija, onda intravrsno nasilje uopšte nije problem. Naprotiv – ako je nosilac gena izvršio nasilje, on je stekao prednost nad svojim srodnicima i preneo taj gen dalje. Znači, intravrsno nasilje je koristan alat u evoluciji gena, a nikakav inhibitor nasilja, koji bi kočio agresiju prema predstavnicima sopstvene vrste, ne može postojati, jer bi on bio u suprotnosti sa sticanjem takve evolucione prednosti konkretnih gena.
To što je evolucija gena primarna u odnosu na evoluciju jedinki i populacija je tačna teorija koju nema smisla osporavati. Ali geni se ne nalaze u vakuumu. Gene prenose konkretne jedinke koje su deo konkretnih populacija. Način na koji će se odvijati odnosi između tih jedinki postaće odlučujući faktor u očuvanju i prenosu gena. I nasilje će zaista dati prednost konkretnom genu, ako to ne bude značilo njegovo sopstveno uklanjanje. Ali šta ako bude?
Uzmimo one vrste čiji predstavnici poseduju snažno urođeno naoružanje i nemaju značajnu mogućnost bekstva od nasilja (na primer zbog ograničenosti areala staništa populacije ili krajnje socijalnog načina života). Upravo kod takvih vrsta se primećuje inhibicija (suzbijanje) intravrsnog nasilja. Kada jedan vuk drugom vuku podmetne vrat ili stomak, ovaj postaje nesposoban da ugrize svog srodnika; nijedan gavran neće svojim veoma oštrim kljunom klunuti drugog gavrana u oko, čak ni tokom borbe za hranu; otrovne zmije vode teritorijalne sukobe prema jasno određenim ritualima, ne koristeći pritom otrovne zube i čak ih ne pokazujući protivniku; oriksy gazele takođe ritualizuju borbe, dok istovremeno slobodno mogu koristiti oštre rogove protiv lavova. Takvih primera ima veoma mnogo.
U čemu je zapravo korist gena u takvom ponašanju? U tome što nasilni napad na srodnika, u slučaju da on poseduje snažno naoružanje, sa nedopušteno visokom verovatnoćom može završiti se smrću samog agresora. To znači da gen neće biti očuvan i prenet dalje, već će jednostavno uginuti zajedno sa svojim nosiocem. A preneti će biti samo oni geni čiji nosioci u takvoj situaciji ne upuštaju se nepotrebno u borbe (preciznije, uopšte ih ne iniciraju, već se samo brane ako je neko drugi već inicirao). Dakle, najkoristnija evoluciona strategija za gen je „saradnja“ (nazovimo to tako) sa genom koji je odgovoran za inhibiciju nasilnog ponašanja kod nosioca.
Ovo je univerzalno pravilo za biološku evoluciju. Rastuće naoružanje predstavnika populacije uz česte socijalne kontakte između njih povećava negativne posledice intravrsnog nasilja, čineći ih u određenom trenutku potpuno nedopuštenim. Kao rezultat, preživljavaju samo oni geni čiji su nosioci uspeli da kompenzuju ovaj efekat potiskivanjem nasilnog ponašanja, odnosno bili su predisponirani za posedovanje dovoljno snažne varijante inhibitora nasilja. Što je naoružanje predstavnika populacije veće, to nasilje postaje manje isplativa evoluciona strategija, a inhibicija nasilja isplativija.
Razumevanje ovoga treba primeniti i na čoveka – najnaoružaniju vrstu na planeti, čije naoružanje sada raste ogromnim tempom zajedno sa razvojem naučno-tehničkog progresa. Prosečnom čoveku je ionako svojstvena inhibicija nasilja prema drugim ljudima, ali ostali su i oni koji pate od poremećaja ovog neurobiološkog mehanizma. Takvi ljudi će pre ili kasnije iskoristiti oružje za masovno uništavanje, koje sa naučno-tehničkim progresom postaje sve dostupnije za ponovno kreiranje, naročito kada su u pitanju biološke pretnje, gde katastrofičan scenario može nastupiti bukvalno sutra. A to znači da je nasilje evoluciono promašena strategija za čoveka!
