Trenutno je u društvu, naročito zapadnog tipa, prihvaćen model takozvanog dopustivog, selektivnog ili „legitimnog“ nasilja. On se sastoji u tome da je nasilje dopustivo prema određenoj osobi na osnovu zakona koji je prihvatila većina ljudi na određenoj teritoriji. Međutim, pošto je to kulturna norma, ona se ne može posmatrati kao nešto dati; neophodno je razumeti da ova norma u drugim društvima može biti drugačija. Značajan deo ljudske istorije, i u značajnom broju društava, praktikovan je potpuno drugačiji model neselektivnog nasilja. Danas nas na to naročito mogu podsetiti talibani koji su nedavno preuzeli vlast u Avganistanu. Taj model se sastoji od sledećeg:
- Nasilje se može primeniti ne samo na prekršca zakona, već i na njegovu porodicu, rođake, prijatelje, a čak i slučajni ljudi koji su počinili potpuno neznatne prekršaje, ili oni koji uopšte nisu ništa učinili, mogu postati žrtve nasilja u svrhu zastrašivanja društva i učvršćivanja vlasti;
- Odsustvo slobode da se pristane ili ne pristane na utvrđeni zakon, uključujući i promenu mesta boravka i stanovanja zbog ograničenja slobode kretanja.
U ostalim jednakim uslovima, pristalice neselektivnog nasilja imaju veće šanse za pobedu u poređenju sa onima koji zagovaraju umereno nasilje. Oni se neće ustručavati da zastraše društvo, sprovedu brutalne čistke, pa čak i organizuju masovne ubistva i genocid. Zbog mnogo veće spremnosti da vrše nasilje, njihov nasilni potencijal je daleko veći.
Ali u stvarnosti, uslovi po pravilu nisu jednaki. I jedan od važnih uslova je nivo tehnološkog razvoja. Na primer, ovaj uslov je odlučujuće uticao na kolonijalna osvajanja Evropljana, ili u nedavnoj borbi protiv terorizma na Bliskom istoku (uključujući i Islamsku državu). Da ove okolnosti nije bilo, da je nivo tehnološkog razvoja svima bio jednak, predstavnici zapadnog sveta bi jednostavno izgubili u ogromnoj većini bitaka. Ne bi bilo ni kolonizacije zemalja koje su već naseljavali drugi narodi, a o borbi protiv terorističkih grupa uopšte nema šta reći. Strana koja pribegava manje selektivnom nasilju imala bi mnogo veće šanse za pobedu, i u tim slučajevima posledice bi bile fatalne.
U odsustvu značajne tehnološke nadmoći, zapadni svet može lako biti osvojen običnom gomilom talibana, pripadnika ISIS-a ili nekih drugih psiha naoružanih Kaljnikovim automatima. U slučaju očuvanja poretka selektivnog nasilja, on ne može bez naučno-tehničkog progresa. Ali naučno-tehnički progres zauzvrat stvara određene rizike nasilja, uključujući i katastrofalne. Nije daleko vreme kada će čak i male organizacije, ili pojedinci, moći, na primer, ponovo stvoriti opasan virus ili ovladati energetskim nosiocima super-kapaciteta. Strašno je zamisliti šta bi se dogodilo ako bi visoke tehnologije bile primenjene u nasilne svrhe. Pored toga, takvim tehnologijama na kraju mogu doći do ruku isti ti teroristi (tehnologijama je svojstvo da prelaze iz ruku u ruke), i tada tehnološki jaz više neće igrati ulogu – u slučaju oružja za masovno uništenje nije potrebno biti razvijeniji ili jači od protivnika, dovoljno je samo naneti mu neprihvatljivu štetu.
S obzirom na kritičnu važnost naučno-tehničkog progresa, kao i rizika koje on stvara, može se zaključiti o neophodnosti borbe protiv nasilja. Dok se nasilje prihvata kao nešto dato, različite grupe ljudi biraće različne pristupe između selektivnog i neselektivnog nasilja. I oni koji izaberu drugu opciju — manje civilizovane i nasilnije ljudi — predstavljaće ozbiljnu pretnju životima onih koji zagovaraju selektivno ili umereno nasilje. Naročito bih želeo da ovu misao doprem do konzervativaca, koji često ne vole progres. Preostaje samo boriti se protiv nasilja kao fenomena u celini. Tek potpunim iskorenjivanjem nasilja može se otarasiti i odgovarajućih rizika.
