Podsećam vas o čemu je reč. Evo prepričavanja prvog članka Konstantina Morozova – o tome da libertarijanci treba da prihvate moralni realizam, a zajedno sa njim i pristanu na određene poreze, a evo prepričavanja drugog članka – o tome da libertarijanci treba da prihvate moralni realizam, a zajedno sa njim i pristanu na državu i određenu državnu prinudstvo. Ko sumnja u to da su članci korektno prepričani – tamo se nalaze linkovi ka izvornim izvorima, možete se upoznati sa njima.
Po mom mišljenju, Konstantin nudi lažnu dilemu. Evo stolice sa šiljcima moralnog realizma, i ako sednete na nju, vaše želje ne znače ništa dok god su u suprotnosti sa jedinom ispravnom objektivnom moralom, koju će vam diktirati država kroz usta dvorovih intelektualaca. A evo stolice sa kurcima moralnog subjektivizma, sednete na nju – i vaše želje ne znače više od želja bilo kog državnjaka.
Naravno, nakon marginalističke revolucije u ekonomskoj teoriji, više nije moguće ozbiljno govoriti o objektivnosti vrednosti, i moralni filozofi mogu i koliko god hteli da se trude, pokušavajući da izmisle silogizme koji dokazuju suprotno – tako da, bez mnogo razmišljanja, ja sedam na drugu stolicu i počinjem da propovedam sa ovog udobnog tripodnog sedišta, trudeći se da to radim jasnije nego što je uobičajeno za Pitije.
U svojoj knjižici o ankapu ja opisujem moral ovako:
- Konflikt je stanje u kojem se isti objekat (predmet konflikta) posmatra kao sredstvo za postizanje različitih ciljeva, pri čemu jedna upotreba otežava drugu ili je čak čini nemogućom.
- Svaki čovek razvija sopstvene unutrašnje postavke o tome koju taktiku ponašanja odabrati pri kojim konfliktima. To su njegove lične etičke norme.
- A moral je jednostavno red ponašanja pri konfliktima koji uživa najveće odobravanje u određenom društvu.
Tako je moral zasnovan na subjektivnim vrednostima pojedinačnih ljudi, ali istovremeno predstavlja misaoni objekat, koji sasvim može biti grubo definisan u nekim uklesanim zapovestima, a suptilnosti ovog ili onog morala mogu se analizirati u stotinama traktata i hiljadama književnih tekstova. Konkretno, možemo prilično jasno opisati i libertarianski moral, pri čemu će znatan broj libertarijanaca u celini priznati ove norme za sebe, ali naravno neće propustiti da se spore oko raznih suptilnih momenata.
Naravno, libertarianski moral uključuje normu o dopustivosti prinude u svrhu pravednog rešavanja konflikata (pravednost je osećaj srazmernosti vrednosti predmeta konflikta i štete od konflikta). Ali istovremeno, libertarianski moral takođe zahteva od čoveka lični ulazak u konflikt na pravednoj strani, i to potpuno negira bilo kakve pokušaje monopolizacije u sferi legitimne prinude. Vrednost decentralizacije za libertarijanca je veća od vrednosti novčane efikasnosti. Uz ostale jednake uslove, on će preferirati decentralizovano rešenje. Ako je centralizovano rešenje profitabilnije – može dopustiti njegovu upotrebu kao moralni kompromis i nastaviti potragu za linijom ponašanja koja mu je moralno prijatnija.
Sada ne govorim u kategorijama onoga što bi trebalo. Niko ne treba da prihvati baš libertarianski moral. Ali ako ga prihvati, njegove radnje će biti uslovljene otprilike gorenavedenim razmišljanjima. Libertarianske želje su bolje od želja etatista – za libertarijance, jer su vrednosti subjektivne. One su bolje od želja etatista i za mnoge druge anarhiste, minarhiste, liberale, konzervatore i još neke druge misaone moralne tipove. Moj posao je jednostavan – formulisati te želje i slediti ih. A lepršanje pojedinačnih moralnih filozofa oko stolice sa šiljcima preferiram da smatram jednostavno vrstom intelektualnog mazohizma. Zašto da ne, samo da ne napadaju ljude.
