U savremenom svetu postoji jedan problem koji nijedna država nije rešila – to je problem pada nataliteta. Njegov nivo naglo opada čak i u onim zemljama u kojima on trenutno premašuje nivo reprodukcije stanovništva (jednak 2,1 – tj. na 100 žena treba da se rodi najmanje 210 dece). Verovatno ne treba objašnjavati zašto je to problem. Ali ako neko ipak ne razume, ukazaćemo samo na jednu posledicu – za smanjenjem broja stanovništva slediće pad nivoa proizvodnje, ekonomski propad i usporavanje tehnološkog progresa. Industrijska proizvodnja čak i jednostavnih dobara uključuje ogroman broj radne snage, a o tehnološki složenim dobrima i ne treba ni govoriti – u njihovim proizvodnim lancima učestvuju istovremeno milioni ljudi iz različitih delova sveta. Takođe, što je više ljudi, to je više preduzetnika, inovatora i tvoraca sposobnih da svojim izumima značajno poboljšaju život čitavog čovečanstva.
Za sada ne postoji mogućnost potpune automatizacije mnogih proizvodnih procesa (a i za to su potrebni izumitelji, kojih će pri malom stanovništvu takođe biti malo). A rešenje problema kroz podsticanje imigracije ima svoje nedostatke (i to neće raditi u budućnosti, pri globalnom padu nataliteta). Zato pred državnim vlastima već dugo stoji zadatak da reše demografsku krizu. Ali za sada su u tome potpuno propali! Kao što pokazuju istraživanja, praktično sve države koje vode „pronatalističku“ politiku nisu ostvarile zacrtane ciljeve. Štaviše, to košta ogromne sume i predstavlja teret za poreske obveznike, što samo pogoršava stanje stvari. Demografska kriza definitivno nije rešiva državnim instrumentima, i etatisti, koji smatraju državno mešanje rešenjem svih problema, moraju to priznati.
Ono što bi se moglo uraditi jeste da se smanji nivo državnog mešanja. „Prvo, ne naškodi“ – upravo takvom principu je potrebno slediti. A države itekako nanose štetu. Svojim ograničenjima i regulacijama one smanjuju ponudu stanova na tržištu, zbog čega njihova vrednost snažno raste. A povećanje poreza, zabranjujuće regulacije i tarife na građevinske materijale samo pogoršavaju ovaj problem. Regulacije, porezi i tarife takođe čine znatno skupljim i nedostupnijim mnoga druga dobra neophodna pri rađanju dece, uključujući čak i najobičniju hranu. Slično funkcioniše i sa obrazovanjem i medicinom.
Preterana regulisanost života i ekonomske aktivnosti čini rađanje dece neizdrživim teretom, koji čak ni mrvice u vidu finansijske pomoći roditeljima nisu blizu da pokriju (a i takve mrvice same po sebi predstavljaju poreski teret). Država šteti i pokušajima da preuzme stvar u svoje ruke. Tako su u Mađarskoj nacionalizovale klinike za lečenje neplodnosti i subvencionisale ih iz državnog budžeta. Ali to je dovelo samo do smanjenja ponude njihovih usluga i povećanja vremena čekanja. U krajnjoj liniji, država svojim odlukama i ograničava slobodu čoveka i pogoršava probleme sa natalitetom. I šta će na to odgovoriti etatisti?
Takođe, mnogi ljudi obično zaboravljaju na psihološki faktor, kada stres od regulisanosti života potiskuje reproduktivnu funkciju. Radnici u zoološkim vrtovima dobro znaju da se mnoge vrste životinja uopšte ne razmnožavaju u zatočeništvu, bez obzira na to koliko bili dobri uslovi u pogledu ishrane i nege. Čovek je jedna od bioloških vrsta i, shodno tome, takođe je podložan ovoj pojavi.
Kao što smatraju istraživači, da bi se rešila demografska kriza, neophodno je gledati u pravcu deregulacije svih aspekata života – rada, trgovine, medicine, obrazovanja, stanovanja i mera bezbednosti, kako bi se uklonio konstantan stres od mešanja u život i smanjili „troškovi“ rađanja dece. A dok je ukupni koeficijent plodnosti ispod nivoa reprodukcije, etatisti uopšte nemaju nikakvo moralno pravo da podržavaju bilo kakvu politiku koja ograničava slobodu čoveka. U suprotnom, oni zapravo podržavaju degeneraciju nacije, o čemu im treba svaki put podsetiti!
