Zamislite si sliku: kamioni dolaze, istovaraju milione štampanih knjiga, nakon čega ih bezmilosno rastvaraju, prolaze kroz skenere, a zatim šalju u shreder, pod nož i u reciklažu.
Mislite da je ovo mračan scenario distopije? Ne, ovo je surova stvarnost 2026. godine. Kompanija Anthropic, tvorci neuronske mreže Claude, pretvorila je milione fizičkih knjiga u konfeti kako bi obučila svoj AI model. Možete odmah pomisliti da su tehnofasisti koji su potpuno poludeli. Samo što je najluđe u ovoj situaciji to što su na ovaj vandalizam krenuli ne zbog dobrog života, ne po sopstvenoj želji, i svakako ne iz mržnje prema književnosti.
Prema idiotskim zakonima o „intelektualnoj svojini“ u SAD, ako ste kupili knjigu i skenirali je, ali pritom zadržali fizički original na polici, trenutno postajete pirat koji je napravio „ilegalnu kopiju“. Upravo zbog ovog pravnog apsurda vlasti stalno progone slobodne mrežne biblioteke poput Zlib ili Anna’s Archive.
Da ne bi upali pod valjak višebiljardnih tužbi vlasnika autorskih privilegija, korporativni birokrate su pronašli rupu u zakonu: ako se papirni original fizički uništi tokom procesa digitalizacije, onda je sve legalno. Jedna kopija je postojala – i ostala je, samo je promenila format. Zato je kompanija Anthropic bukvalno morala da usitni milione knjiga samo da bi digitalne kopije priznate kao „legalne“.
Ray Bradbury je u svom romanu „451 stepeni Fahrenhajta“ upozoravao na vatrogasce koji spaljuju knjige. Ali on je, naivni romantičar, mislio da će se to dešavati zbog direktne državne cenzure. Bradbury je imao previše dobro mišljenje o političarima. U našoj stvarnosti, državne vlasti svojim debilnim zakonima uništavaju milione vrednih knjiga samo zbog autorskih privilegija.
I razmere tragedije su kolosalne. Pod nož ne idu samo izlizane žanrovske detektive. Kupuju se cele antikvarijat i skladišta gde prašnjavaju retki radovi, od kojih su mnogi dostupni samo u jednom ili nekoliko primeraka. Uništava se ono što se više nikada neće odštampati.
Postoji i jedan važan nijans u ovom književnom genocidu. Znate li zašto AI korporacije tako žestoko love staru staru papirnu literaturu? Zato što su tekstovi objavljeni do otprilike 2022. godine čisti, sto-postotni, organski ljudski proizvod. Bez nikakvih halucinacija neuronskih mreža. U budućnosti će vrednost takvih štampanih knjiga stalno rasti – to je čvrsta garancija da je tekst napisao čovek, a ne AI. I upravo se to jedinstveno nasleđe sada nepovratno melje u prah.
Ali hajde da pogledamo ovu situaciju iz ugla opstanka čovečanstva. Uništavanje papirnih knjiga je igra sa vatrom u najdirektnijem smislu. Živimo u izuzetno krhkom svetu. Zamislite bilo koju globalnu prirodnu ili tehnogenu katastrofu: snažan solarni nalet, masovni EMP udar, pad meteora ili totalni blackout. Data centri nestaju. Čuveni „cloud“ se rasipa. Serveri se preko noći pretvaraju u beskorisni metalni otpad.
Gde će preživeli uzeti osnovno znanje o inženjerstvu, pružanju prve pomoći, prečišćavanju vode ili agronomiji? Na internetu? On više ne postoji. U bibliotekama? One su poslate pod nož da ne bi uznemiravale autorska prava.
Uništavanje fizičkih nosilaca informacija ostavlja civilizaciju potpuno golom i nezaštićenom pred bilo kojom globalnom krizom. Papirna knjiga ne traži struju, ne trebaju joj serveri, ažuriranja i pretplate. Ona jednostavno tiho čuva znanje, čekajući kada ćete je otvoriti.
Kakav zaključak se iz toga nameće? Kada nas zakoni primoravaju da uništavamo osnovno znanje kako bismo ugodili statičnom banditima – to više nije zaštita autorskih prava. To je prava, direktna egzistencijalna pretnja opstanku cele naše civilizacije!
