Čovek se rađa bespomoćan i do sazrevanja prolazi dug put. U to vreme on je potpuno zavisan od drugih ljudi koji su jači, pametniji, odgovorniji i koji lako donose odluke umesto njega, na njegovo dobro.
U odraslom životu čovek dobija decu. Sada već on, snažna, pametna i odgovorna ličnost, donosi odluke umesto njih, radi njihovog dobra.
Misao o tome da u složenom društvu takođe uvek mora postojati neko ko je jak, pametan, odgovoran i ko donosi odluke za sve za opšte dobro, deluje potpuno prirodno, jer proizilazi iz neposrednog životnog iskustva stečenog, pored toga, u periodu odrastanja, kada se sve nove informacije najbolje usvajaju.
Ako se čovek pak smatra dovoljno jakim, pametnim, odgovornim i tako dalje, onda je za njega potpuno prirodna misao da usmerava okolinu u interesu njihovog sopstvenog dobra.
Na taj način nam životno iskustvo diktira ne libertarijanske principe, već razumljiv i uobičajen paternalizam – pogled na svet koji se oslanja na princip prenošenja odgovornosti za sebe na one koji su jači i iskusniji. A sa čim se pritom povezuju libertarijanski principi? Sa tinejdžerskim buntom. To jest sa pojavom koja je neizbežna, ali prolazna, koju svaki čovek u procesu odrastanja mora da prevaziđe u sebi, inače će jednostavno ostati zaglavljen u tom infantilnom stanju i neće moći da uspe u životu.