Nije važno kako su se tačno države formirale. Možda je sve počelo tako što je nomadski bandit postao naseljavan i počeo da opterećuje okolno stanovništvo dankom. Možda zato što su prirodni autoriteti postepeno institucionalizovali svoje uticaje. A negde je možda čak počelo tako što su očevi osnivači odlučili da ustanove vladu zasnovanu na određenim principima. Važno je to što su se države u trenutku sadašnjosti pretvorile u alat pomoću kojeg svako teži da živi na račun svakog drugog.
Kao rezultat toga, država je veoma čvrsto ukorenjena.
Prvo, očekujući da dobije nešto od države, čovek će priznavati njeno pravo na nametanje pravila, tražeći samo to da ta pravila učini isplativijim za sebe lično.
Drugo, ako se neko izvuče izpod državnog ugnječenja, rizikuje da privuče gnev onih koji to nisu učinili, jer su oni uvereni da će država sada uzvratiti preostalima koji su pod njenom vlašću.
Treće, otisak državnih normi nose bukvalno svi plodovi civilizacije. Ako se država ukine, ispostaviće se da će bukvalno sve morati da se preoblikuje prema novom anarhističkom poretku. A tokom tranzicionog perioda moraćemo da se nosimo sa plodovima državne tradicije, i ko zna, možda će njihova upotreba dovesti do obnavljanja državnosti, jer su sve prakse već tako sjajno usmerene ka tome!
Na primer, od države nas nasleđuje institut registracije braka. Ili katastar zemljišta. Ili planiranje gradova. Ili subvencionisane grane industrije. Kako od toga odmah odustati? Sve će se urušiti. A ako se ne odustaje odmah, potrebni su neki službenici za tranzicioni period. Gde je garancija da privremeni službenici neće postati stalni? Možda umesto odustajanja od države, ograničiti se na njena postepena poboljšanja?
U našim glavama je od detinjstva urezan paternalizam, a bukvalno sve što nas okružuje urađeno je u okviru tih ili onih političkih procesa. Ako nema oslonca ni unutra ni spolja, kako okrenuti ovaj svet?
3.1.1. Problemi u nama