Тег: eky

Sloboda asocijacije

Stiglo je dugačko pitanje od Georgija Nemova:

Diskutovao sam o privatnim jurisdikcijama sa prijateljem, i kada smo došli do slobode izlaska iz asocijacije, on je izneo argument da je to nemoguće, jer u tom slučaju policija ne bi mogla čak ni da privede osumnjičenog do razjašnjenja okolnosti.

Odgovorio sam da sloboda izlaska proizilazi iz NAP-a, i stoga u sporazumu o jurisdikciji sasvim mogu biti propisani uslovi pri kojima osumnjičeni za agresivno nasilje može biti zadržan. I da u tome nema kontradikcija.

Ali njegov odgovor me je naterao da razmislim. Rekao je da će u tom slučaju zajednice koristiti sumnje kao izgovor za nasilno zadržavanje u zajednici. I da sloboda izlaska ili postoji, ili ne postoji.

Kako mislite, kako se s tim može boriti? Ili će se izvršenje kazni i potraga morati prepustiti autsorskim lovcima na glave?

Pa, hajde da analiziramo.

Jurisdikcija je „podložnost sudu“. Ako se osoba nalazi u nečijoj jurisdikciji, to znači da na nju prelaze norme koje utvrđuje onaj ko sprovodi jurisdikciju. Ove norme se odnose kako na meru odgovornosti koju ona mora snositi za svoje postupke, tako i na meru zaštite na koju može računati dok se nalazi u datoj jurisdikciji.

Zamislimo svet u kojem se jurisdikcija može menjati u okviru eksplicitnih dobrovoljnih sporazuma. Zamislimo takođe najgori scenario, u kojem se norme različitih jurisdikcija značajno razlikuju.

Ana, koja se nalazi u jurisdikciji kompanije Ankap, komunicira sa Borisom, koji se takođe nalazi u jurisdikciji kompanije Ankap. U okviru normativnog polja Ankapa, Borisovi postupci prema Ani kvalifikuju se kao kršenje njenih prava, i Ana poziva zaposlene Ankapa radi ispitivanja. Dok zaposleni putuju, Boris stupa u kontakt sa kompanijom Banditi i dogovara prelazak u njihovu jurisdikciju, a kompaniju Ankap obaveštava da raskida ugovor sa njima.

Zaposlenima Ankapa koji su stigli, Ana objašnjava da joj je Borisovim postupcima naneta šteta i zahteva od Borisa nadoknadu. Boris tvrdi da štete nije bilo, i da je on uopšte već u jurisdikciji Bandita. Ankapci stupaju u kontakt sa Banditima, a oni objašnjavaju da u njihovoj jurisdikciji Borisovi postupci, čak i ako Ana ne laže, ne smatraju se pravio prestupom, ali ako bilo ko stran primeni bilo kakve sankcije prema njihovom klijentu, to će oni, bez sumnje, smatrati pravio prestupom i žestoko će ga progoniti.

Ankapci sprovode brz postupak i uveravaju se da su Anini iskazi sasvim verodostojni. Sada su pred dilemom. Mogu sami isplatiti Ani nadoknadu štete, a zatim račun proslediti Banditima. Ili mogu slegnuti ramenima i izjaviti da ovde njihova nadležnost prestaje, pošto Boris nije u njihovoj jurisdikciji, tako da nadoknade neće biti. U tom slučaju Ana stupa u kontakt sa Banditima, prelazi u njihovu jurisdikciju i zahteva da se reši problem sa Borisom. Sada Banditi moraju da odgovore za svoje reči, jer čak i ako Boris uspe da pobegne iz njihove jurisdikcije, oni su upravo obećali da kršenje prava njihovog klijenta (Ane) od strane stranca (Borisa) moraju, oni Banditi, žestoko progoniti.

Scenario se može varirati na ovaj i onaj način, menjajući relativnu snagu i stepen brutalnosti pružalaca jurisdikcije – i na izlazu će se dobijati različite slike. Poznato je da su istorijski na Zemlji dominirali pružaoci jurisdikcije sa prisilnim članstvom, prvenstveno na osnovu teritorije stanovanja. Za razbijanje ove dominacije i kretanje ka eksteritorijalnim ugovornim jurisdikcijama potreban je jačanje decentralizacije novca, olakšavanje migracija i jačanje naoružanosti pojedinaca. Drugim rečima, kretanje ka suverenoj ličnosti koja dogovara norme sa ravnopravnima, a ne ih prima odozgo.

Radimo na tome.

Izvinite što je odgovor ispao na širu temu od one navedene u pitanju.

Inspirisano letećim neboderom

Nisam uspela da pogledam let Starship-a u direktnom prenosu jer sam bila na poslovnom putovanju koje je uključivalo druženje i degustaciju alkohola. Međutim, pri prvoj prilici sam se raspitala kako stvari stoje i burno sam se obradovala uspehu.

U vezi sa tim, želim da razmislim o tome što se u poslednje vreme posebno jasno ocrtava tendencija koja postaje potpuno svakodnevna, gde preduzetnik u praktično svakoj državi može imati mnoštvo problema povezanih sa njegovim političkim stavovima, i što je taj preduzetnik veći inovator, to je veća verovatnoća da će njegov politički stav biti u suprotnosti sa mejnstrimom – teško je zamisliti potpuno sistemskog inovatora. Džek Ma u Kini, Pavel Durov u Francuskoj i Ilon Mask u SAD-u – to nije čak ni blizu iscrpan spisak, već samo preseč koji pokazuje da je tendencija sasvim globalna, i da ovi preduzetnici, zapravo, nemaju gde da pobegnu.

Nameće se sasvim očigledno pitanje. Među libertarijancima kruži ideja o Libertarijanskoj Interncionali – svest o zajedničkim interesima nosilaca libertarijanskih vrednosti i zajedničko odbranjivanje tih istih zajedničkih interesa, uprkos individualističkom karakteru same libertarijanske ideologije. Postavlja se pitanje: da li među preduzetnicima koji nailaze na sistemsko protivljenje države onim vrednostima koje hrane njihov biznis, postoji potražnja za Preduzetničkom Interncionalom? U čemu bi moglo biti zajedničko odbranjivanje zajedničkih interesa preduzetnika i da li su oni u stanju da ih osveste, uprkos individualističkom karakteru svake preduzetničke aktivnosti, a naročito inovatorske?

U zamišljenom društvu slobodnog tržišta, čovek je bogatiji i poštovaniji što više koristi donosi okolini. U stvarnom društvu, gde se slobodno tržište meša sa politikom, pored bogatstva i poštovanja, takav čovek dobija i zavist, koja se brzo pretvara u mržnju, i to veoma aktivnu mržnju.

Naravno, najočigledniji potez za preduzetnike je premeštanje biznisa u maksimalno slobodnu jurisdikciju. To jest – pod okrilje onog političara koji deli njihove vrednosti. Kod nekog uslovnog Mileja. Međutim, koliko političkih sistema može da se pohvali dugotrajnim kontinuitetom političkog kursa? Smenjivost vlasti je poznati demokratski fetiš. Zbog toga preduzetnik ne može verovati političaru koji ga mami u svoju jurisdikciju obećanjima ekonomske slobode. On zna da će političar za nekoliko godina nestati sa scene, da će na njegovo mesto isplivati neki levjak i početi da ruši sve što je prethodnik izgradio. A relokacija biznisa je gubitak vremena i novca.

Na sve to, libertarijanac će pretražiti svoj priručnik i ponuditi sasvim dostojan, teoretski dobro razrađen recept: eksteritorijalne kontraktne jurisdikcije. Ali i to je biznis. I ova usluga može se razviti samo u slučaju pojave stabilne platne potražnje. To znači da uslovni Durovi i Maskovi moraju, kao minimum, iskazati spremnost da zaključe ugovor sa onim ko će znati i pristati da obezbedi zaštitu njihovih biznisa od apetita teritorijalnih država sa njihovim pohlepnim i zavidnim biračima. I tada će se, možda, naći par-tri ludaka koji će se usuditi da pokrenu ovaj časni, ali krajnje opasan i odgovoran biznis.

Naravno, moguće su varijacije. Na primer, takav „silni“ preduzetnik može prvo pokrenuti svoju uslugu, a tek potom ponuditi svoje usluge onima kojima je potrebno. Ili preduzetnici mogu sopstvenim snagama organizovati eksteritorijalnu zaštitu.

Za sada, međutim, stiče se utisak da preduzetnici nastavljaju da se uzdaju u tradicionalnu političku zaštitu, finansirajući određenih političara, uprkos očiglednoj nepouzdanosti ove metode. Nemam recept kako da promenim njihova raspoloženja. Ja samo uživam u filigranskom sletanju ubrzača petog Starship-a na startnu platformu i nastavljam da se čudim koliko su ipak društvene inovacije teže za implementaciju od inženjerskih…

ISIL kao ECU

ISIS poseded territories in different (not only adjacent) countries of the world, successfully defends them from world armies thanks to mass armament, doesn’t care about non-recognition, does not hinder the sale of drugs, and has many supporters across the globe. Of course, its internal structure is far from progressive ideas (especially for women), but on the other hand, joining it is relatively voluntary. Can ISIS be considered a successful simple example of an ETJ? Could something similar arise with more acceptable ideas, but just as strong in terms of self-defense and readiness for expansion?

Nezaputka

The Islamic State, of course, is not entirely an ETJ. People voluntarily join the ranks of its army, but the civilian population can easily fall under this jurisdiction through direct territorial seizures or mechanisms like racketeering. Rather, it is a lucky nomadic bandit who attempted to become stationary.

The Islamic State has two main success factors: a passionary ideology and a huge support base. Libertarians can boast only the first, but not the second. And an ideology glorifying market success is unlikely to demonstrate greater ruthlessness of its adepts than an ideology glorifying war with all infidels.

Radical ideology by itself, without broad support, certainly cannot guarantee success; therefore, the fact of wide acceptance of the idea, around which the extraterritorial contractual jurisdiction is built, is what matters. Libertarians still have a lot of work to do to popularize their ideas to the level of Islam, of course.

On the other hand, the whole point of the ETJ idea is not to impose one’s ideology on everyone and anyone, but merely to force freedom of association: Islamists get their Islamism, feminists get their feminism, and they can at most scoff at each other, but not engage in armed conflicts. How realistic is it to ensure mass public support specifically for the idea of peaceful demarcation? In principle, there is currently a global trend toward the collapse of empires, an increase in the number of recognized states, a multiplication of the number of unrecognized states, the appearance of various strange gray zones, and so on.

The idea of successful self-defense of a community of like-minded people is very attractive, and in conditions where empires demonstrate serious military inefficiency, it practically begs for implementation. So I really do not exclude that in the murky waters of current wars, numerous groups will appear, ready to defend the right to live by their own rules. But they will have to act very unobtrusively, without loud political declarations, by demonstrating to state representatives that it is better not to notice such folks, as it is more beneficial for both health and well-being.

In short, I believe more in mafia methods in the service of market interests than in direct war and more than in the peaceful lobbying of laws, as in some Honduras. Strictly speaking, I have no certainty that market ETJs do not already exist today. They quite possibly could, and even be quite numerous, but those who are not involved in the process do not need to know about it.

No threat to the state, just cutting a melon

Provokativno pitanje

Odavno nisam pisala ništa o ratu. Najmračnije od predviđanja se ostvarilo, rat je postao dugotrajan. Strane u sukobu neće skoro iscrpiti rezervne snage svojih ekonomija. Ruska strana – zbog pametnih taktičkih poteza na ekonomskom frontu. Ukrajinska – zbog toga što za njene saveznike finansiranje Ukrajine još uvek nije naročito opterećujuće.

Zauzvrat, svetska ekonomija je očigledno zapucala, podriva je rat kao dodatak prethodnom covidnom ludilu. Otuda se nameće misao: da li su sve ove ekonomske sankcije zaista toliko neophodne za uništenje Ruske Federacije. Zapravo, nisu, ali to je dosadna tema, nećemo o tome, želim da pitam nešto drugo.

Ukrajina traži sve više oružja, a dobija ga u količinama koje su očigledno nedovoljne za brzu pobedu. U vezi sa tim, čisto ljudski mi je radoznalo kako bi Ukrajinci reagovali na sledeću dilemu. Pohlepni kapitalisti kažu: rezerve naše dobročaritnosti su iscrpljene. Želite li da ratujete dalje – u redu, imaćete oružje. Prodaćemo vam ga. U zamenu želimo vašu ukrajinsku zemlju. U našu kapitalističku privatnu svojinu. A da je vi – znamo mi vas, prokletih socijalista – ne nacionalizujete odmah nakon pobede – zahtevamo ekstrateritorijalnost za zemlju koju kupimo. Tamo ćemo postaviti naše privatne vojne baze, kako ne biste slučajno kasnije pružali svoje pohlepne ruke prema nama. Prodajte nam Odesu, organizovaćemo tamo slobodan grad. Bez mina u akvatorijumu, pouzdano zaštićen od ruske, turske i ukrajinske flote. I bez poreza, naravno. I sa slobodnim prometom naših kapitalističkih valuta, onih koje nam budu odgovarale. I bez vaših činovnika, naravno – naši menadžeri su efikasniji.

Šta mislite, da li bi uslovni Zelenski pristao na ovakav drzak predlog? Da preda jedan primorski grad u vlasništvo konzorcijumu u koji bi ušli uslovni Lockheed Martin i ostali poštovani džentlmeni? U zamenu za proizvode tih istih Lockheeda i Martina. A uslovni Zelenskogov birač – kako bi on reagovao? Rekao bi „ma neka propadne, Odaeso-mama, dajte mi F-35“? Ili bi gnevno vikao da nikome neće prepustiti ni ped zemlje, a da će nakon što ponestane municije ratovati kamenjem i štapovima?

Ko želi muskete? Prave muskete od belih ljudi!

Pasoš crnogorske Ruskinje

Na mreži se aktivno promeče tema o „pasošu dobrog Rusa“, uglavnom, naravno, kritikujući ovu zamisao. Argumenti su obično otprilike sledeći:

  1. Ovakva vrsta ausvaisa učvršćuje presumpciju krivice svih Rusa: po defaultu su svi pod sankcijama, ali možeš dokazati dobrim stikama da si dobar Rus, i tada će ti izdati papir o tome da ti je dozvoljeno otprilike ono isto što i drugim običnim ljudima, a ako budeš se loše ponašao – papir će ti oduzeti u tren oka.
  2. Umesto toga da se pokušava izmoliti olakšica samo za političke emigrante, treba se insistirati na tome da sankcije budu uklonjene sa svih, i da ostanu samo personalne, za direktne krivce za rat.
  3. Takva podela Rusa na sorte ukopaće klin među njima.
  4. Sam naziv „pasoš dobrog Rusa“ je odvratan.

Ja ću pristupiti sa druge strane.

Današnja norma je kmetuška zavisnost podanika od države kojoj pripada. Imao si sreće da budeš podanik dobrog gospodara – raduj se. Nisi imao sreće – pati. Želiš da odrekneš podanstva – samo uz dozvolu gospodara, možda i ne dozvoli da odeš. Želiš da pređeš u drugo podanstvo – samo uz dozvolu gospodara, možda i ne dozvoli da dođeš.

I tu nam se predlaže da nabavimo dokument koji bukvalno glasi: nosilac ovog dokumenta javno šalje svog gospodara u pičku materinu i zahteva od ostalih gospodara da priznaju nosiocu ovog dokumenta ljudsko dostojanstvo, a ko ne prizna, taj ne pripada porodici civilizovanih naroda i služi neprijatelju ljudskog roda. To jest, ruski emigranti koji se protive Putinovoj agresiji u Ukrajini bukvalno stvaraju sopstvenu eksteritorijalnu kontraktnu jurisdikciju. To ne rešava samo lokalne probleme konkretnih ljudi, omogućavajući im da bez ograničenja stupaju u tržišne odnose sa drugim ljudima i organizacijama. To dodatno poljulja samu ideju državnog suvereniteta nad ljudima.

Ne znam baš ko od učesnika antiratnog foruma je to smislio, ali ideja je definitivno svetla. Međutim, sa argumentom da „pasoš dobrog Rusa“ zvuči odvratno, naravno, rado se slažem. Prvo, to nije pasoš, već deklaracija, otprilike kao „deklaracija o potpisivanju NAP“, koju je u svoje vreme pokušao svima da nametne Mihail Svetov, ali je kasnije kao da je izgubio interes za tom idejom. Drugo, izraz „dobar Rus“ treba da se odnosi na mrtvog ruskog okupatora, a ne na živog ruskog emigranta.

Lično sebe sada definišem kao crnogorska Ruskinja, i ako će ovaj moj status potvrđivati lična kartica nekog specijalnog formata – zašto da ne, to je jednostavno token.

Europski Rusi