Hajde da pričamo o raširenom mitu koji je sigurno svako čuo: „bez vojnih razvoja sedeli bismo bez interneta, pametnih telefona i GPS-a“. Drugim rečima, smatra se da su rat i odbrana glavni pokretači tehničkog progresa. Ali da li je to zaista tako?
Uzmimo isti taj internet. Govori nam se da ga je navodno izumeo Pentagon u slučaju nuklearnog rata, ali činjenice to ne potvrđuju. Zapravo, ARPANET (preteča modernog interneta) je prvobitno bio civilni projekat kojim su se bavili različiti američki univerziteti, samo što je bio finansiran iz vojnog budžeta. Vojnici su dali novac, a sav posao uradili su univerzitetski naučnici i programeri. A slavni HTTP protokol, preko kojeg sada zajedno čitamo ovu objavu, uopšte su smislili fizičari iz CERN-a u Evropi – isključivo radi lakše razmene naučnih članaka. Vojska ovde uopšte nema nikakve zasluge!
Šta je sa GPS-om? Da, ovde su zaista vojnici lansirali satelite kako bi rakete preciznije pogađale metu. Ali zašto je GPS postao dostupan svima? Zato što su civili od vojne igračke napravili „narodnu“ tehnologiju. Predsednik Regan otvorio je GPS za sve nakon tragedije sa korejskim avionom, kako bi povećao bezbednost letova, i na kraju su civilni developeri pretvorili navigacioni sistem iz vojne tajne u popularnu aplikaciju za pronalaženje najbliže picerije.
A znate li ko je stvorio prvi mikroprocesor? Ne, nisu generali niti tajne službe – razvila ga je kompanija Intel za kalkulator. U međuvremenu je vojska imala svoje zatvorene razvojne projekte koje bi svet video tek za 30 godina, da nije bilo civilnih inženjera. Dok su vojnici razmišljali kako da ne otkriju tajne, tržište je već uveliko koristilo komercijalne procesore.
Svemir? Činilo bi se da su baš ovde vojnici ispred svih. Da, rakete su prvo kreirane kao borbene, ali stvarna kosmička dostignuća desila su se uglavnom zahvaljujući civilnim programima NASA-e, a danas privatnim kompanijama poput SpaceX-a i Blue Origin-a. Dok vojska raspravlja o tome kako najbolje pucati iz svemira, Ilon Mask je već lansirao raketu koja se sama vraća nazad.
Zašto vojnici nisu uvek najjači inovatori? Zato što je vojnicima glavni prioritet pouzdanost. Oni preferiraju proverene tehnologije i izbegavaju rizike. Pokušajte da ponudite generalu eksperimentalnu tehniku na bojnom polju – pogledao bi vas kao ludaka. Međutim, preduzetnici i naučnici se ne plaše rizika, i upravo zato se većina pravih prodora dešava u garažama Silikonske doline, laboratorijama i univerzitetima, a ne u tajnim podrumima tajnih službi.
Istorija SSSR-a je jasan primer kako oslanjanje isključivo na odbranu vodi do tehničke zaostalosti u svakodnevnom životu. Sećate li se šale: sovjetska mikrotalasna je toliko pouzdana da se u nju možete sakriti tokom nuklearnog udara – jer je to tajni odbrambeni uređaj težine pola tone. Civilna ekonomija bolje se nosi sa inovacijama jer konkurencija i sloboda stvaraju snažne stimulanse za prodore. Vojne tehnologije obično samo stižu iza onoga što su već kreirali civili.
Usput, ako mislite da vojska finansira fundamentalnu nauku, ponovo grešite. Vojnicima su potrebna zagarantovana rešenja ovde i sada, a ne istraživanja koja će dati rezultat za 30 godina, i to nije sigurno da će biti primena u borbi. Fundamentalnim istraživanjima bave se univerziteti i privatne laboratorije. Upravo oni daju svetu kvantne računare, nove lekove i materijale budućnosti. A vojska jednostavno uzima gotove tehnologije sa police.
Još jedan primer: IBM, Apple i Google svake godine registruju hiljade patenata, dok odbrambeni resori to rade u malom broju. Komercijalne kompanije se takmiče u inovacijama, dok je konkurencija kod vojnika često ograničena na budžetske tendere, gde nije glavni kvalitet, već prijateljstvo sa pravim ljudima u ministrstvima. Zato, kada vam neko kaže da progres nije moguć bez rata, podsetite ga: prava pokretačka snaga čovečanstva su mirna radoznalost, kreativna sloboda i normalna tržišna konkurencija, a ne rakete i tenkovi.
