Zašto roditelji treba da budu zainteresovani za lečenje psihopatije kod svoje dece

Razmatrajući različite pristupe rešavanju problema nasilja pomoću biomedicinskih tehnologija, kao što su jačanje mehanizma inhibicije nasilja i bio-pojačanje morala, može se prilično brzo doći do zaključka da bi najprikladniji i najefikasniji pristup bio sprovođenje takvih procedura u što ranijem uzrastu. Tim više što se znaci prisustva psihopatskih crta, koje su najjači prediktor nasilnog ponašanja i svedoče o disfunkciji inhibitora nasilja, mogu otkriti još u detinjstvu, već u uzrastu od 2-4 godine, kao što to demonstriraju istraživanja.

Važno je razumeti da, ako pojedinac sa rizikom od razvoja nasilne i psihopatske ličnosti prođe bio-pojačanje morala veoma rano, on zapravo neće imati čak ni šansu da makar kratko bude takva ličnost. Pored toga, nervni sistem u tom uzrastu tek strada u razvoju, a to omogućava postizanje efikasnog rezultata čak i uz blagu intervenciju. Široka praksa otkrivanja i ispravljanja disfunkcije inhibitora nasilja mogla bi rešavati problem nasilja u društvu mnogo pre nego što ono uopšte nastane.

Ovo bi već trebalo da bude dovoljno kako bi se mnogim roditeljima dočarao zaključak o tome koliko je važno pažljivo pratiti ponašanje i emocionalne reakcije deteta (na primer, empatiju i prisustvo odbojnosti pri nanošenju štete nekom drugom), i pravovremeno intervenisati pri otkrivanju određenih anomalija. Međutim, ako nekoga od roditelja iznenada ne brine pitanje kakva će ličnost njihov zahtev izrasti, ili ako uopšte ne vide nikakav problem u nasilju, tada vredi podsetiti na još jednu veoma jaku motivaciju da se ipak razmisli o ovom pitanju – lično blagostanje i očuvanje sopstvenih nerava.

Istraživanja o pitanjima nasilja i psihopatije često su usmerena na samu ličnost sa takvim stanjem – njeno ponašanje, rizike za društvo, kriminalne manifestacije. Deo njih govori o tome kakvu ulogu roditelji mogu imati u razvoju psihopatskih crta kod deteta. Pritom u senci ostaje suprotan problem – kada roditelji postaju prve žrtve bezzubosti, manipulativnog ponašanja, nedostatka empatije, pa čak i okrutnosti sopstvenog deteta.

Naravno, nije uobičajeno označavati decu kao psihopate, međutim, ona mogu pokazivati rane znake ovog stanja ili takozvane crte bezosećajnosti-bezzubosti – emocionalnu hladnoću, nedostatak osećaja krivice, nesposobnost saosećanja. Takvi znaci ukazuju na to da dete nema jednostavno „težak karakter“: reč je o dubinskim karakteristikama ličnosti koje, pored ostalih problema, mogu ozbiljno uništiti porodičnu dinamiku.

Za roditelje takvo dete postaje težak psihološki ispit. Roditeljstvo im ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već samo svakodnevne probleme. Oni se nalaze u zamci: s jedne strane – društveno očekivanje da vole i podržavaju svoje dete, a s druge – konstantan stres, strah i osećaj bespomoćnosti. Često se takve porodice suočavaju sa nerazumevanjem okoline, pa čak i optužbama za loše vaspitanje, što samo pojačava njihov osećaj izolovanosti i krivice. Takođe, roditelji se mogu suočiti sa veoma ozbiljnim problemima ako njihovo dete počne da se ponaša antisocijalno u društvu, budući da će morati da snose odgovornost za njegove postupke.

U svemu ovome treba razumeti da samo dobro vaspitanje i povoljno okruženje možda neće biti dovoljni da dete ne razvije psihopatsku ličnost (iako je to, naravno, takođe važno za smanjenje rizika). Zato svi roditelji imaju interes da otkriju rane znake ovog stanja i pribegnu terapeutskoj intervenciji ako oni postoje. To će im definitivno pomoći da sačuvaju sopstvenu porodicu, a uz široku primenu će dovesti i do smanjenja nivoa nasilja u celom društvu, a vremenom – do potpunog iskorenjivanja ovog problema!

Voluntarist, Bitarh

Leave a Reply