Mogu li roditelji počiniti čin agresije protiv svoje dece ili imaju potpuno pravo vlasništva nad svojim detetom?
Da li je čin agresije protiv svog deteta to što prestanete da ga hranite, osuđujući ga na smrt od gladi? Verovatno ne, ali ako jeste, onda od koje do koje starosti?
Ako roditelji imaju potpuno pravo vlasništva nad detetom, da li ono ikada prestaje, i ako da, u kom uzrastu osoba dobija mogućnost da postane punopravni član društva i potpiše NAP?
Da li je moguće namerno ubiti sopstveno dete, a ne prekršiti NAP?
Prodaja sopstvenog deteta u seksualno ropstvo – da li je to agresija?
Od koje starosti deca smeju da rade i konzumiraju alkohol/supstance?
Andrej Fridžes
Autor pitanja je započeo citatom iz Etike slobode Rotbarda o tome da u slobodnom društvu treba da bude razvijeno slobodno tržište dece (ovaj fragment sam izostavila), i čini mi se prikladnim da ovog deontologa dopunim utilitaristom Fridmanom, koji je u svojoj Mehanici slobode baš jedno poglavlje potpuno posvetio pravima dece.
A zatim ću izneti svoje mišljenje o konkretnim postavljenim pitanjima. Za početak, naravno, predlažem da ponovo pročitate poglavlje mog priručnika o ankapu na koje moram najčešće da se pozivam – o konfliktima, moralu i pravu.
Dete, kao ljudsko biće, sa libertarianske tačke gledišta poseduje samopripadnost, a samim tim, na njega je potpuno primenljiv NAP – niko nema pravo da nekažnjeno inicira nasilje. Ako roditelj deluje protiv interesa svog deteta, između njih postoji očigledan konflikt. Libertarianski moral nalaže intervenciju u konflikt na pravednoj strani. Zbog toga će svaki spoljni libertarijanac, vođen svojim moralom, pokušati da uđe u uvid u primećeni konflikt između roditelja i deteta, kako bi utvrdio čija je pozicija pravednija.
Pravednost je, podsećam, osećaj srazmernosti nanete štete i vrednosti predmeta konflikta. Zato spoljni odrasli, projektujući na sebe štetu koja se nanosi detetu i upoređujući je sa tim koliko vrednim doživljava predmet konflikta između deteta i roditelja – sasvim je verovatno da može smatrati da dete treba zaštititi.
Ne hraniti dete nije nasilje. Ali nasilje je sprečiti ga da nabavlja hranu, ili omesti druge da hrane dete.
Prodaja prava na preferencijalnu starateljstvo nad detetom (odnosno samih roditeljskih prava) nije nasilje. Ako kupac pretvori dete u seksualnog roba – to će već biti nasilje.
Dozvoliti detetu da se zaposli ili konzumira štetne supstance nije nasilje. Ali nasilje je terati na posao silom ili nametati štetne supstance.
U svim ovim slučajevima staratelj se nalazi u situaciji u kojoj može, bez direktnog nasilja, naneti detetu indirektnu štetu. U kojoj meri se može tražiti kompenzacija za nanošenje indirektne štete – to je u uslovima ankapa (decentralizacija prava plus tržište) nemoguće predvideti, u svakom konfliktu može biti pronađeno sopstveno rešenje, a može se stabilno primenjivati neko tipsko rešenje, ako ono generalno sve zadovoljava.
Kratko rečeno: evo vam principa, a dalje odlučujte sami; knjige gotovih recepata imaju određenu vrednost, ali ih ne treba posmatrati kao dogmu.
