Gruzijska parlamentarna većina je nakon protesta povukla zakon o stranim agentima koji je usvojen u prvom čitanju. Da li je to neka vrsta pobede? Pa, ne baš. Tokom ovih dana mnogi ljudi su prebijeni, uhapšeni, a njihova imovina je oštećena. O taktičkoj pobedi će se moći govoriti nakon što svi privedeni budu pušteni i svim oštećenima isplaćene odštete. Ali uopšte, naravno, bilo bi dobro postići raspust parlamenta i nove izbore – kakvo poverenje može postojati u šmekere koji su dopustili ovakav sranje?
U Crnoj Gori u punom jeku je oduzimanje imovine biznismena koji su dobili delove imovine pri prethodnoj vlasti u korist države (tako zvana nacionalizacija). Pritom to radi tehnički premijer, čijoj je vladi već izgovoren votum nepoverenja. To je već dovelo do toga da jedan grad ostane skoro potpuno odsečen od ostatka zemlje, i ako vlada ne uspe da reši problem do početka turističke sezone, veoma se nadam da će to ipak konačno paralizovati vlast, premijera će vratiti u Ulcinj, ili odakle god on izronio, a novu vladu uopšte neće moći da formiraju.
U Ruskoj Federaciji i Belorusiji sve je odavno jasno: tamo je opozicija ili u zatvoru, ili je pobegla u inostranstvo, ili je zatvorila usta i čeka da bude osuđena ili pozvana u vojsku, što je skoro ista stvar.
U Ukrajini je sve isto, samo što se iz zemlje ne može izaći zbog ratnog stanja – zato vlast ima punu podršku međunarodne zajednice.
Neću govoriti za SAD i ostatak sveta, jer se ne interesujem naročito za detalje, ali i tamo se stiče utisak da politika radikalizuje, i da ljudima unutar države, u okvirima političkog procesa, postaje sve teže dolaziti do kompromisa.
To može dovesti do različitih posledica.
U državama sa razvijenim federalizmom ljudi se mogu grupisati po interesima, smanjujući stepen političkog sukoba unutar subjektov federalne jedinice i povećavajući taj stepen između njih. Odluke centra će pritom sve više biti sabotirane. To je uslovno američki scenario.
U unitarnim državama ili fiktivnim federacijama poput Ruske Federacije, režimi će ili težiti diktaturi (beloruski scenario), ili izgubiti mogućnost donošenja bilo kakvih odluka – pošto će svaka odluka u korist jedne ili druge strane političkog sukoba dovesti do masovnih i sve radikalnijih protesta suprotne strane. To je uslovno gruzijski ili izraelski scenario.
Kao rezultat opisanih procesa dobićemo sledeću sliku.
U svetu će, s jedne strane, porasti broj autoritarnih diktatura, kao i demokratskih političkih formacija sa diktaturom ubedljive većine. S druge strane – povećaće se broj anokratija gde je vlast države paralizovana i gde se realne odluke donose van legalnog političkog procesa.
A pored svega tog sjaja, biće ogromnog broja ekspata koji nemaju nikakva politička prava, ali žive u onim zemljama čija im politika odgovara bar malo više nego politika zemalja iz kojih su odselili, i koji igraju važnu ulogu u ekonomiji zemalja u kojima žive, pa će se morati računati i na njihov prećutni zahtev da se „jednostavno ne mešaju u naše poslove“.
Ja, naravno, pozivam sve svoje čitaoce da na svaki način doprinose povećanju broja ovih poslednjih. Politička vlast je zlo. Postati ekspat, odnosno dobrovoljno odustati od političke vlasti nad drugima u korist samoupravljanja – to je u trenutnoj situaciji najlibertarijanskiji put.
