Pre nedelju dana sam pomenula tri događaja u kojima je država preduzela represivne mere, a ljudi su na njih reagovali na različite načine. Sva tri zapleta su u međuvremenu dobila nastavak.
Drugi ogranak Libertarianske partije Rusije takođe je priznat kao organizacija strani agent
Sada više niko nije uvređen što država primećuje njegovu partiju, a partiju konkurencije ignoriše; obe su dobile po zaslužnom. Obe partije su u odgovoru izjavile potpuno zamrzavanje svojih aktivnosti. I to je više nego logično, jer je pisanje gluposti u svakom naslovu veoma ponižavajuće, a nema nikakvog smisla trpeti to poniženje, s obzirom na to da je organizaciji stranom agentu zabranjeno da se bavi prosvetiteljskim radom i učestvuje u politici, odnosno upravo onim čime su obe LPR-ije tokom cele svoje istorije i bavile.
Tako je određen razvoj doživela i sporedna nit zapleta. Montelibero je tada podsetio na program podrške repatrijantima u Crnu Goru, a crnogorska država je, zauzvrat, podsetila da aktivno teži ka EU, harmonizuje svoju viznu politiku sa Evropskom unijom i stoga od novembra uvodi vizni režim sa RF. Finita, popularna destinacija za relokaciju se zatvara. Kakav je smisao dobijanja crnogorske vize ako će tamo zahtevi biti šengenski, zar nije bolje odmah dobiti šengen i imati bar mogućnost izbora jedne od 27 zemalja za boravak.
Popularni ukrajinski ministar odbrane nije vraćen na dužnost, ali su zato zamenili glavnog komandanta popularnijim
Ovo je, naravno, najčudniji razvoj zapleta, jer se on kreće u potpunom protivurečju sa zvaničnom retorikom. Predsednik Ukrajine je tvrdio da nema nikakvih primesa prema bivšem ministru odbrane, već da postoji jednostavno sukob između njega i glavnog komandanta. I evo, glavni komandant je uklonjen, činilo bi se da je problem rešen. Ali ne, zapravo je upravo smena ministra odbrane bila cilj svih promena. Ministar u odstupanju insistira na svojim pravima, ulica nastavlja proteste, demokratski proces, koji je po definiciji eufemizam za građanski rat, radi punim kapacitetom upravo u tom svom glavnom svojstvu; kada bi kod svih tako radilo, prigovora na demokratiju bi bilo znatno manje.
Mrežna država Baladžija Šrinivasana zaključila je partnerski ugovor sa Kazahstanom, a iz Malezije beži u tri gluhe šume
Na taj način, osnivač Mrežne države nije samo realizovao svoju pretnju o povlačenju kapitala iz toksične jurisdikcije, već je prihvaćen raširenih ruku u drugoj jurisdikciji, a to je upravo ono zbog čega je uopšte i osmišljen koncept mrežne države: mogućnost dobijanja diplomatskog priznanja od tradicionalnih teritorijalnih država.
Predmet konflikta Mrežne države sa Malezijom, ako verovati komentarima na Tviteru, sam po sebi je prilično smešan. Malezijska policija je tada bukvalno upala u njihov kampus ne bez razloga, već su tražila Jevreje ispod poda, što zaplet čini potpuno Tarantinovskim.
Zaključci i prognoze opšteg karaktera
Tradicionalne teritorijalne države sve manje brinu o sopstvenom sistemskom blagostanju i sve više služe trenutnim željama prvih lica ili nekada pokrenutim birokratskim procesima čiji je smisao odavno izgubljen. Sakralnost državnih odluka izgubljena je praktično svuda, sada se aktivno troši legitimitet. Kada legitimitet dovoljno opadne, sabotiranje državnih odluka postaće sveprisutna i sasvim obična pojava. Čini se, međutim, da će raspad sistema državnog upravljanja ostati prilično miran: tamo gde je država agresivna, pojedinci i organizacije izbegavaju silni konflikt sa njom, ali konflikt i dalje podriva snage države.


