Čime je osigurano funkcionisanje NAP-a i zaštita privatnog vlasništva?

Anonimno pitanje

Na kraju moje knjige o ankapu pažljivo su sakupljene definicije pojmova iz libertarianskog leksikona koji se razmatraju u knjizi. Uzimam odatle one potrebne:

Princip neagresije – niko nema pravo na nekažnjenu inicijaciju nasilja.

Pravo vlasništva – od strane drugih priznat zahtev za ekskluzivnim ili preferencijalnim korišćenjem objekta.

NAP poštuju ljudi od najdubljih drevnosti i zasnovan je na pojmu pravde. Podsetiću vas kako je ja definišem:

Pravda – osećaj srazmernosti nanete štete i vrednosti predmeta konflikta.

Osećaj pravde smo uopšte nasledili od predaka pre ljudi, barem je njegovo postojanje eksperimentalno potvrđeno kod majmuna.

Tako možemo prilično sigurno tvrditi da je princip neagresije implicitno utkan u ljudsku prirodu tokom evolucije. Druga stvar je što je istorijski broj onih na koje se princip neagresije primenjivao, i čije je privatno vlasništvo poštovano, bio ograničen na bliski krug. Što se osoba više oseća kao tuđa, to manje okolina brine o njenim zahtevima, a samim tim i o njenim pravima.

Svaki lopov zna da je kradja od svojih poslednja stvar koju treba uraditi. Šta ga zaustavlja? Sigurno ne poštovanje privatnog vlasništva, on je već lopov. I ne strah od odmazde, koji uspešno prevazilazi idući na rizične zločine protiv imovine stranaca. Zaustavlja ga upravo osećaj zajedništva. To su svoji. Ne diraj. Sramota je. Ukratko, etika sa moralom (znate gde da pogledate definicije).

Šta je onda nateralo ljude da počnu da poštuju prava potpuno nepoznatih lica? Pre svega – razvoj globalne trgovine.

Istorijski se trgovina dugo smatrala prezrenim zanimanjem, jer je trgovac doživljavan pre svega kao prevarant i iznuđivač. Tajno sazna gde je jeftinije, pohvali robu ljudima, proda je skuplje – prevarant. Ili kupi dok robe bude u izobilju, a zatim proda skupo kada roba postane deficitarna – iznuđivač. Zato je trgovcu uvek psihološki prijatnije prodavati ne lokalnu potrošnu robu, već prezake čudnovate stvari. Za njih niko ne zna nabavnu cenu, tj. ne može ga razotkriti kao prevaranta, i oni su uvek u deficitu, ljudi nemaju sećanja na to da se ista roba nekada prodavala primetno jeftinije, pa trgovac nije doživljen ni kao iznuđivač. To je jednostavno skupa roba, premijum segment.

Što su obimi trgovine veći, to se trgovac manje treme oko maksimizacije profita iz svakog sitnog posla, ali sve više ceni propusnu moć svojih prodajnih mesta. I evo ga, on se više ne cjenka oko svakog svekla redačusa, već javno ističe fiksne cene za ceo asortiman. Slično tome, nabavke se vrše po sve dugoročnijim ugovorima. Čestna trgovacka reč počinje da ima vrednost u najširim krugovima, što još više smanjuje troškove trgovine i još jače širi svetsku trgovinu.

Za čoveka koji živi u zatvorenom društvu, dovoljno je poštovati moralne norme u krugu svojih, a strance doživljavati kao prirodne neprijatelje u odnosu na koje je sve dozvoljeno. Za trgovca svako postaje potencijalni klijent ili potencijalni reklamni agent. To preuređuje njihov moral. Oni koji se oslanjaju na prevaru stranaca, na duge staze gube od onih koji brinu o reputaciji.

E, a sada, nakon svih ovih razmišljanja, mogu kratko formulisati čime su osigurani poštovanje NAP-a i zaštita privatnog vlasništva. Oni su osigurani evoluciono razvijenim mehanizmima prilagođavanja čoveka životu u globalnom svetu.

U vezi sa tim, nije iznenađujuće što oni koji danas raspaljuju ratove, to čine upravo pod zastavom borbe protiv globalizma.

Prevarant i iznuđivač, pokretač progresa

Zašto je pravo svojine sloboda, a ne ograničenje sloboda drugih?

Anonimno pitanje

Naravno, pravo svojine je upravo ograničenje sloboda drugih. Pravo svojine je pretenzija na to da se raspolaže određenim objektom i da se spreči da njime raspolažu drugi. Njihova sloboda raspolaganja privatizovanim objektom će prirodno biti smanjena.

Pri tome, naravno, u različitim društvima mogu se praktikovati potpuno različiti redovi ostvarivanja takvih pretenzija, uključujući i one primenljive na različite klase objekata. To mogu biti redovi tipa „želiš da koristiš – uzmi, koristi, a zatim vrati na mesto kako bi mogli uzeti drugi“. Mogu biti redovi „želiš da koristiš – uzmi, a drugima obezbedi takvu zamenu protiv koje se neće pobuniti“. Ili „možeš uzimati sve dok za druge ostane dovoljno objekata istog kvaliteta“.

Ali ipak, govorimo o svojini kada se red korišćenja objekata određuje ekskluzivnijim pravilima, poput onih izloženih u mojoj knjizi u odgovarajućem poglavlju. Naravno, čak i u ovom slučaju uopšte nije neophodno da svaki objekat stečen u svojinu bude u potpunom i bezdelnom raspolaganju onoga ko ga je stekao. Praktike poput korišćenja sopstvene svojine na štetu drugih i dalje će nailaziti na sasvim opravdan otpor.

Postavlja se pitanje, ako su prava svojine samo ograničenja sloboda, zašto onda odjednom tvrdimo da je društvo u kojem se ona poštuju slobodno? Od čega je slobodno? Pre svega, naravno, od rata svih protiv svih. Znajući da imaš pravo na taj predmet i da ga drugi poštuju, nećeš trošiti ogromne resurse na svakosekundnu spremnost da odbraniš svoju vlast nad predmetom u sukobu sa drugim pretendentima, što oslobađa resurse za prijatnije aktivnosti, odnosno povećava slobodu. Znajući da nemaš pravo na taj predmet jer pripada drugome, nećeš tražiti načine za njegovo direktno oduzimanje, već ćeš se fokusirati na povećanje svojih mogućnosti za tržišnu razmenu. To povećava bogatstvo mogućnosti, odnosno, ponovljam, slobodu.

Složenije, ali detaljnije izlaganje o tome kako prava svojine obezbeđuju slobodu u društvu, uvek možete pročitati kod Davida Fridmana u Mehanici slobode, u poglavlju U odbranu svojine.

branilac slobode