Malo novosti kanala

Na mom sajtu se od 2018. godine nakupilo mnoštvo tekstova, i odjednom sam osetila potrebu da sav taj korpus materijala prevedem na engleski. Desi se ponekad da razgovaram sa nekim govornikom engleskog, pomenem da imam sajt sa materijalima o ankapu, on se zainteresuje, ode na navedenu adresu, a tamo ćirilica. I čak nema ni dugmeta za prebacivanje na engleski. Iznoglašeno je to ispalo glupo. Pa eto: sada postoji dugme.

Zbog toga sam savladala vibe-coding, napravila WordPress dodatak i set Python alata koji komuniciraju sa tim dodatkom, kao i API pozive ka LLM-u, jer bez njih ne može. Strašno je uzbudljivo, a pritom sam uspela da se ograničim isključivo na besplatne alate. Trebaće mi još nekoliko dana da do-prevedem poslednje, najstarije objave, i da pokrenem skriptu za zamenu internih linkova u prevodima sa ruskih na engleske. Ali, naravno, to će biti čisto neuronski prevod, i izvorni govornici će se možda mrštiti čitajući određene fraze. S druge strane, ako englesku verziju sajta ne nudimo Amerikancima, već recimo Nemcima, postoji šansa da uopšte ništa ne primete. Ipak, ako među čitaocima bude onih koji žele i mogu da lektirišu, ako ne sve objave jednu za drugom, već barem one najvrednije, to bi bilo sjajno. Kada se završi engleska verzija sajta, na isti način ću napraviti i srpsku, a onda ćemo videti.

Zapravo, nisam se bacila na ovu aktivnost bez razloga, već zato što ove jeseni ipak preselim u Srbiju. Crna Gora uvodi vize za Ruse, i svi načini za legalan život u toj zemlji postaju previše skupi za mene. Pritom, retorika vlade ne ostavlja sumnje u to da ne planiraju da stanu, i istiskivanje stranaca pre stupanja u EU je njihova svesna politika. Tako da ne vidim razlog da se držim te zemlje do poslednjeg, bolje ću pokušati da se od nule razvijem u susednoj. I ako je Crna Gora Montelibero, onda je Srbija Liberland. Znači, biće mnogo komunikacije sa engleskoj jezikovnom publikom, a to znači da je potreban prevod sajta — otprilike je takav bio moj tok misli.

To je bila druga vest, a treća je još veselija. Otprilike sredinom aprila planiram da se porodim. I činjenica da pritom neću morati da se oslanjam na čuvenu crnogorsku medicinu već me ispunjava velikom radošću, tako da se sve sklapa izuzetno povoljno.

Zbog trudnoće postajem sve manje pogodna za fizički rad, pa sam počela da tražim poslove na daljinu. Za sada sam uradila prelom svoje „Libertarijanske teorije rata“ za izdavačku kuću „Sloboda“, klijentu se dopalo, dao mi je novu knjigu, sada radim na njoj, a videćemo kasnije koliki im je red čekanja za narudžbine. Mala je verovatnoća da će ovaj jedan honorarni posao biti dovoljan za život, ali početak je napravljen. Ako imate još zanimljivih opcija za rad na daljinu, predložite. Ali čak i ako nemate, možete jednostavno donirati za razvoj projekta, jer on, kao što vidite, sasvim napreduje.

„Ankap“ na „Slobodi“

Moja knjiga „Ankap“ izašla je u štampanom izdanju u izdavačkoj kući „Sloboda“ i dostupna je za kupovinu na Ozonu. Prvi primerci se prodaju jeftinije, danas je cena manja od 300 rubalja (malo varira u zavisnosti od načina plaćanja), a rasprodaja će trajati još 19 dana, ili sve dok ukrajinska bespilotna letelica ne pogodi Ozonov skladište u moskovskoj oblasti, što je dodatni podsticaj da se ne odlaže kupovina.

Ujedno, nabavite tamo i druge knjige iste izdavačke kuće.

Mehanika „Slobode“

Ne razumem baš najbolje izdavanje knjiga na papiru, osim ako to nisu knjige za malu decu koje mogu fizički da se žvaću ili, u nešto starijem uzrastu, kreativno razmrljaju. Čak i ako osoba vodi ustaljen život u sopstvenom domu, čuvanje papirnih knjiga kod kuće je luksuz, jer za njih treba nabaviti tako čudan vintage predmet enterijera kao što je knjižni regal (ako knjiga u domu ima malo, bolje je odgovarala mala polica u toaletu). A ako osoba iznajmljuje stan, prinuđena je s vremena na vreme da se seli i čak ne zna u kojoj će državi biti za pola godine, tada je za nju izraz „papirna knjiga“ definitivno nešto za bogataše. Zato papirne knjige migriraju u javne prostore i češće ih možete videti u nekim tajm-kafeima pored društvenih igara. One retke papirne knjige koje su mi iz nekog razloga završavale u rukama poslednjih godina, brzo su prelazile u jedan od takvih prostora, a sada u apartmanu koji iznajmljujem stoji jedan jedini strip na srpskom o Corto Malteseu, koji je „zalutao“ sa festivala stripa.

Ipak, papirne knjige, ovaj duboko nišni proizvod, neko i dalje ne samo da kupuje, već čak proizvodi i nove primerke. Tako su se moji poznanici time bavili još u Rusiji, osnovavši izdavačku kuću „Sloboda“, potom su nastavili u Crnoj Gori, a sada i u Nemačkoj. Uostalom, oni su i dalje orijentisani na rusko tržište i prodaju se uglavnom na Ozonu. Sumnjam da će moje sopstvene knjige biti izdavane na taj način, jer su ekstremno male po obimu, što znači da bi udeo poštavnih troškova u troškovima nabavke gotovog proizvoda bio nesrazmerno veliki. Uпрочем, ako uspejem da napišem još jedan rad, onda tri knjige pod jednim koricama već imaju šanse.

Zato je „Sloboda“ izdala moj prevod Fridmanove „Mehanike slobode“, i tamo na Ozonovom sajtu postoji čak nekoliko desetina recenzija. Prevod sasvim možete pročitati potpuno besplatno u elektronskom obliku, ali ako vam je prijatno da posedujete težak suvenirni ciglić, izvolite. Koliko razumem, u linkovima koje ću ovde davati ugrađeno je pominjanje da su primljeni baš od mene. Mislim da je to za analitiku, kako bi izdavači razumeli koliko je efikasno reklamirati se na taj način. I sama nemam pojma, videćemo.

Šta tamo ima o libertarijanizmu, osim Fridmana?

2. Alja Zanoza. Priručnik za racionalni egoizam. Pa, ovde sam odmah izbacila as iz rukava, naravno. Sa Aljom ste verovatno upoznati preko njenog jutjub kanala, kojem, očigledno, sija skorije preimenovanje u „Srpsku polit-topku“. Tekst knjige nije u otvorenom pristupu, tako da je kupovina cigle od dvesta strana ne samo suvenir, već i krajnje izopačen način da se upoznate sa samim sadržajem Aljinog kreativca. Ako me autor „bombarduje“ tekstom, možda ću čak objaviti recenziju.

3. Linda i Moris Tanehili. Tržište slobode. Ovo je još jedan ekskluziv, koji ranije nije bio izdat na ruskom jeziku. Fridman i Tanehili su gotovo sigurno aktivno razmenjivali ideje (sudim po gotovo podudarnim godinama izdanja i referencama kod Fridmana, pošto nisam direktno upoznata sa stvaralaštvom Tanehilija). Recimo, čuvena ideja privatnih agencija za obezbeđenje, koje treba da zamene najtoksičniju funkciju države, puštena je u mase u 20. veku upravo od strane Tanehilija.

4. Hans-Herman Hoppe. Teorija socijalizma i kapitalizma. Ovo više nije ekskluziv izdavačke kuće „Sloboda“, već reprint izdanja novisibirske Hyde Park Library. Sudeći po anotacijama, najvredniji deo knjige uopšte nisu razmišljanja o socijalizmu i kapitalizmu, već Hoppe-ova argumentativna etika, na kojoj on, pretpostavljam, gradi sve dalje konstrukcije.

5. Ajn Rand. Kapitalizam. Apologija. Ovo je već primetno manje popularan autor, ako sudimo po broju recenzija na Ozonu. Ovde je zbirka raznovrsnih članaka u kojima Ajn Rand primenjuje instrumentarijum svog razvijenog objektivizma za razmišljanje o različitim političkim pojmovima. Možda ću i ja u starosti sastaviti zbirku dodataka za različite aspekte stvarnosti za sopstvene teorije…

6. Dejvid Berglend. Libertarijanizam u jednoj lekciji. Nekako se desilo da sam znala za ovu knjigu o osnovama libertarijanizma, ali u svoje vreme nisam stigla da je pročitam, već sam odmah prešla na Rotbarda. U rezultatu, nemam pojma koliko je ovaj direktni konkurent mog Ankapa dobar za nosioce ruske kulture. Ako je neko poredio, podelite mišljenje.

Možda ću u predvidljivoj budućnosti uraditi detaljnije recenzije ovih knjiga, kao i noviteta izdavačke kuće, ukoliko se takvi pojave.