U mnogim slučajevima, kada se govori o problemu nasilja, kao primere ovog fenomena uzimaju se samo primene sile strane običnih građana po njihovoj sopstvenoj inicijativi. U istom slučaju, ako je mera sile primenjena po nalogu odozgo i u okvirima državnog zakona, onda se ona uopšte ne smatra nasiljem, ta mera se već naziva oblikom sprovođenja zakona. Iz ovakve apsurdne formulacije obično proizilazi pretpostavka da se problem nasilja može rešiti jednostavno sprovođenjem neke „ispravne“ državne politike. Takav stav aktivno promovišu pristalice ideja Stivena Pinkera, a u ruskojezičnom prostoru najaktivniji evanđelista tih stavova je Ekaterina Šulman. Ali hajde da vidimo zašto to nikada neće uspeti.
Prvo, sam pokušaj da se prisilne mere sile podele na one koje se mogu smatrati nasiljem i one koje se ne mogu, suočava se sa logičkom protivrečnošću. Razlika u tome kada, kome i iz kog razloga je primenjena prisilna mera sile ne poništava sam činjenicu njene primene, nevoljnost njenog karaktera i namerno fizičko ograničavanje čovekove slobode. Sve je to sastavni faktori fenomena kao što je nasilje. Ne može se reći da ista ta radnja u isto vreme, iz istog razloga i prema istom čoveku predstavlja nasilje, a u drugo vreme, iz drugog razloga i prema drugom čoveku to već ne predstavlja. To je samo subjektivna procena konkretnog čoveka.
Zapravo, zato sve prinudne mere sile nose sa sobom iste probleme i rizike, bez obzira na to kako ih opravdavali. Ako gledamo iz ugla praktičnih rezultata, nema razlike da li je nasilje primenio policajac ili običan građanin, da li je primenjeno na običnog prolaznika ili na bandit koji je u prošlosti počinio mnoštvo zločina, uvek se može nailaziti na otpor, naročito ako se žrtva mere sile dovede u očajničku situaciju. A u današnjem svetu sa tehnologijama koje se ubrzano razvijaju, to preti korišćenjem veoma opasnih i razornih sredstava kao alata za odbranu ili oružja osvete, sve do oružja masovnog uništenja, od kojeg su najdostupniji virusi. Zato se iz praktične tačke gledišta primena mera sile može opravdati samo kod neposredne samoodbrane, jer u tom slučaju čin nasilja već počinje i potrebno ga je prekinuti kako bi se izbegle negativne eksternalije koje slede nakon njega. U svim ostalim slučajevima, jedina optimalna strategija ponašanja biće primena metoda delovanja na prekršioca koje su različite od fizičkog nasilja, poput narušavanja reputacije i ostracizma.
Drugo, i to je najvažnije — pokušaj oslobađanja od privatnog nasilja pomoću državnog nasilja zapravo ga samo suzbija, ali ne i iskorenjuje. Jasnim primerom toga može se nazvati SSSR. Namerne ideje u vezi sa privatnim nasiljem kod ideologa autoritarnog komunizma bile su veoma plemenite; metodom „gvozdene ruke“ nameravali su da iskorenjuju međunacionalne i svakodnevne konflikte. Razumljivo je da roditelji neće izlupati dete, a Azerbejdžanac neće napasti Jermina, ako stoji nad svima njima sa štapom. Ali nijedna vlast ne traje večno. Čim u njoj dođe do promena, svi problemi izlaze na površinu. Konflikt se ponovo rađa, i to sa novom snagom, uzimajući u obzir to u kakvom su stresnom položaju ljudi zbog višegodišnje silne kontrole nad njima. Imali smo sreće što su nakon raspada SSSR-a isti ti Jermani i Azerbejdžanci u rukama imali samo automate i tenkove, a ne nuklearne rakete i viruse. Uostalom, vremenom oni, kao i ne samo oni, mogu ovladati i veoma opasnim sredstvima. Tada ćemo se suočiti sa katastrofalnom pretnjom koja ugrožava postojanje čitavog čovečanstva, usled problema nasilja koji nije rešen metodom „gvozdene ruke”.
